Izvještaj – Built To Spill: Martschuzijanske gitarske pobune u ispunjenoj Močvari
Jedan od kultnih indie rock bendova nastao tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća u Idahu, Built To Spill, u svom je djelovanju izvršio izuzetno velik utjecaj na nadolazeće generacije glazbenika (kao uzore ga navode razni izvođači od Modest Mousea do Strokesa). U Zagreb, konkretno u Močvaru, došli su po drugi put, a razlika između premijernog i drugog posjeta jest promocija njihovog recentnog albuma “Untethered Moon”, prvog objavljenjog nakon šest dugih godina od njegovog prethodnika „There is No Enemy“. Sličnost pak leži u tome što su kao predgrupa nastupali švicarski Disco Doom, isti bend koji je svirao prije Built To Spilla prilikom prošle posjete našim prostorima u rujnu 2013. godine.
Nastup Disco Dooma bio je prepun kontrasta, istovremeno izrazito emotivna glazba bila je često popraćena teškim i žestokim riffovima, a činjenica da je navedeno bilo toliko glasno da se na momente nisu mogli razaznati vokali, no kako to često biva kod bendova tog tipa, možda je to zapravo bila i poanta. Sonično su Disco Doom relativno slični zvijezdama večeri uz jednu bitnu razliku, kada žele biti spori i polagani, čine to u nekoj sasvim drugoj mjeri, gotovo na razini pretjerivanja. Kako god bilo, odradili su sasvim dobar nastup i malo namučili tonca (ili ga pak pripremali za ono što slijedi).
Na pozornicu su se zatim popele zvijezde večeri, a putavanje iskonskim indie rockom počelo je ipak preko novoga albuma, odnosno pjesmom So, i to usprkos činjenici da većina starijih obožavatelja “Untethered Moon” ne smatra izvanrednim albumom. Međutim, ne može se poreći da ga je publika, barem ova u Močvari, odlično prihvatila. Naravno, na neke njihove hitove, odaziv je bio i više nego solidan, no ako se uzme u obzir da bendovi koji dolaze sa svježim albumom često poberu relativno mlake reakcije, sinoćnji koncert svakako je iznimka. Veliku ulogu u tome je imala i zanimljivo posložena setlista koja je činila presjek cijele njihove karijere (točnije, fokus je stavljen na izdanje „There’s Nothing Wrong with love“ ali i albume kao što su „Keep It Like A Secret“ i „Ancient Melodies of the Future“ s integrirane četiri nove skladbe od kojih, nažalost, nisu odsvirali All Of Our Songs ili pak podugačku When I’m Blind) te svog uobičajenog koncertnog materijala.
Premda se glazba Built To Spilla u većoj mjeri fokusira na vokalne i liričke sposobnosti svog frontmena, Douga Martscha, ipak je najveći naglasak ostao na – gitarama. Gitare, gitare, gitare i još malo gitare – tako bi se ukratko mogao opisati sinoćnji nastup, u nekoj bizarnoj gitarskoj dimenziji.
No, to nikako nije loše. Slojevi distorzije i ostalih zanimljivih i nesvakidašnjih efekata samo su naglašavali ionako iznimne sposobnosti Douga Martscha i Jima Rotha – solo gitarista u trenutnoj postavi benda. Premda je za vrijeme nastupa predgrupe bilo određenih problema sa zvukom, isti su potpuno izostali nakon kratkog namještanja iniciranog od strane benda te je publika u Močvari mogla uživati u standardno kvalitetnom zvuku, a to je, barem kada se radi o ovakvom bendu, vrlo bitno. Doug ima vrlo specifičan vokal kojim upotpunjuje svaku skladbu te ga se na svu sreću čulo kristalno jasno, čak i kada se radi o pomaknutoj obradi Davida Bowiea na pjesmi Up The Hill Backwards.
U više od sat i četrdeset minuta svirke, Built To Spill su uspjeli dio publike rasplesati, ali i zadiviti svojim instrumentalnim umijećem (osim bubnjara, premda čovjek odrađuje svoj posao sasvim korektno, no pritom izgleda kao da zaista ne želi biti na pozornici). Prvi dio koncerta su završili nešto starijom melankoličnom uspješnicom Carry the Zero, a na bis su se vratili sa novim singlom Living Zoo i zaigranom up-tempo numerom Big Dipper.
Naime, bis od tri pjesme je nešto što se rijetko vidi, no još je rijeđe da bude toliko spektakularan te da se nastup završi pjesmom u trajanju preko deset minuta, a većina navedene je soliranje na dvije gitare istovremeno. Studijska verzija izvedene Broken Chairs traje više od osam minuta, no koliko god sama po sebi bila impresivna, malene izmjene na nastupu učinile su ju još boljom. Prešli su granice indie rocka te zašli u dubine psihodelije i repeticije pritom hipnotizirajući jedan dio publike, dok to ostali nisu shvaćali preozbiljno.
Samouvjereno i nadasve energično, odrađenih posljednjih desetak minuta uz pravi light show učinili su to vrlo upečatljivim iskustvom, u tom momentu su bili bend koji suvereno vlada na svom nastupu, jedan pravi rockerski trenutak, a publici je preostalo samo da uživa te da se pokunjeno pokupi doma po vrlo britkom završetku podugačke numere.
