novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Kino Europa – 20. Godina DHFR-a: Filmovi u prolaznom vremenu

Foto: http://31.media.tumblr.com/avatar_08ac07f5743e_512.png
Vrijeme čitanja: 3 minute

U sklopu 20 godina DHFR-a, odnosno Društva hrvatskih filmskih redatelja, održano je svečano okupljanje u kinu Europa. Moglo se pogledati film, uživati u našoj antologijskoj kinematografiji, razgovorima s redateljima, producentima i ostalim licima filmske industrije (umjetnosti). Uza sve to moglo se i popiti koju čašicu dobrog vina i pojesti besplatan obrok, koji su za vas skuhali sami redatelji. Koliko je u tome bilo začina ne znam, no sve je bilo fino i ukusno, a filmovi dobri, tako da tko god da je kuhao jelo i program – nije pogriješio.

Stari filmovi snimani 60′ i 70’godina iznova su prikazani na velikom platnu današnjice, te su pred našim očima poprimili jedno posve novo obličje. Danas bi takav film mogli shvatiti kao anti-modu. Oni nisu ni malo komercijalni i ne bave se aktualnim temama, pa ipak su nas i nakon pedeset godina uspjeli nasmijati u duhu našeg vremena. Kad putujem imam potrebu da svaku priču ispričam kao da ju netko čita – izjava kojom započinje kino projekcija.

Foto: havc.hr
Foto: havc.hr

Prvi film prikazan bio je Budnica sniman davne 1970.-te. Tromboni, frule, trube i sav sjaj od lima činio je buku na filmskom platnu, a Orkestar je krenuo u marš gradom. Bio je to Titov orkestar, kako se dalo pretpostaviti, ali nacionalizmu niti traga. Samo ozbiljna grupa svirača koji su svojom pojavom u gradu natjerali ljude na spuštanje roleta. Eto takav je film režirao Petar Krelja gdje se na kraju svi zajedno okupe na livadi okrečući janjce na žaru. Poprilično nezamislivo u sadašnjici, zar ne ?

U sklopu rođendanskog domjenka našao se i film Pod ljetnim suncemObrada Gluščevića. U početku je režirao kratke igrane i dokumentarne filmove nagrađivane na festivalima u Veneciji, Cannesu, Oberhausenu i Beogradu. Osobito se ističu dokumentarni Između dvije prozivke (1959.), Pod ljetnim suncem (1961.), Vuk (1962.), te Ljudi s Neretve (1966.). Korčula kao mjesto snimanja provodi nas kroz turističku sezonu kad u malo mjesto brodom pristižu djevojke – turistkinje. Mještani ih odmah prozovu ‘devize’, i dok se svak trudi da im ugodi, proda ručak ili ponudi mjesto na ručniku pod suncem, one ipak biraju društvo mladića na plaži.

Foto: hfs.hr
Foto: hfs.hr

Jednako tako starinska priča uslijedila je kroz Čvor, jedini film koji se može pronaći na Youtube-u. U ‘modernoj’ zgradi željezničkog kolodvora u Vinkovcima susrećemo naličje socijalističkih uspjeha – besperspektivne sezonske radnike i beskućnike – ali i entuzijastičnog šefa stanice koji očito nije bio pripremljen na snimanje. Svako malo netko se pojavi ispred kamere, ispriča priču i ode, ostavljajući nam mjesta za razmišljanje – kako to da je ovim beskućnicima toliko dobro? Čvor je kao priča iz davnina s nasmijanim licima starih prika, koju vam je u djetinjstvu pričala baka.

Vox populi, dokumentarni film iz 1970-te, filmski je prikaz gledatelja na nogometnim utakmicama. Kamera se usredotočuje na reagiranja mase, ali i pojedinaca navijača. Vidimo kako nema baklji, oružja, niti je itko vidno pijan. Svi oni mirno sjede i čekaju dok utakmica počne, a ako se i nađe koji fakin da pravi nered policija će ga mirno odvesti u stranu. Muškarci umjesto ispijanja piva – jedu sladoled i puše. Svi su oni radni narod koji na utakmici fućka ili viče, ali nitko, ma baš nitko ne mrzi. Da nisam znala da je riječ o nogometu rekla bi kako ova publika čeka utrke pasa (u doslovnom prijevodu glas naroda, vox populi znači razgovor sa pripadnicima naroda).

Foto: zagrebdox.net
Foto: zagrebdox.net

I za kraj Sve jedno drugo pojede, Rajka Grlića, 1971. prikaz onoga što se sve može desiti na njivi ispred zvonika jedne crkve i nema veze s Bogom. Ljudi trče gologuzi ispred crkve, jedu, psuju i pritom oru njivu. Nezamislivo je takvo ponašanje općenito, a kamoli za film toga vremena, rekla bi. Poznato je to da je nekolicina Grlićevih filmova dobila zabranu javnog prikazivanja, no ovo nije jedan od njih, dapače, primio je nagradu TV Beograda za Najbolji jugoslavenski kratki film 1971, kao i šest drugih nagrada. Prikazana je i Balada o Pijetlu, u kojoj Zvonimir Berković oživljava dobro poznatu maskotu Podravkinih proizvoda, pijetla s kutije te, dajući mu glas, razmišljanje i stav stvara humorističnu priču o Podravka juhama iz perspektive ptica, s osvrtom na ubrzan razvoj i mehanizaciju prehrambene industrije. Pijetao, glavni lik, na kraju filma završi u Podravka kocki, i u kutiji bude odveden na svoje prodajno mjesto (kukuričući i smijući  se) kao prešana juha u vrećici.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari