Recenzija: Špijunske igre za široku publiku (“Bridge of Spies”, S.Spielberg)
Bridge of Spies, Spielbergov najnoviji uradak, inspiriran je istinitom pričom o odvjetniku Jamesu B. Donovanu koji je 1957. godine postao svojevrsni prenositelj poruka u razmjeni zatvorenika između Amerike i Sovjetskog Saveza nakon što mu je dodijeljena nezahvalna dužnost obrane sovjetskog špijuna Rudolfa Abela (Mark Rylance). Donovana glumi Tom Hanks kojem je ta uloga legla kao salivena, iako za nju nije dobio nominaciju u kategoriji Najbolje muške uloge na ovogodišnjim Oscarima. No, iako je Tom Hanks ostao bez nominacije, Bridge of Spies ipak je nominiran u čak 5 kategorija: Najbolji film, Najbolji originalni scenarij, Najbolja originalna glazba, Najbolja montaža zvuka i Najbolja scenografija, a glumac Mark Rylance dobio je nominaciju u kategoriji Najboljeg sporednog glumca.
Premisa se filma bazira na dvije teme. Prva je ona o Hladnome ratu i špijunskim finesama koje su se odvijale između Amerike i Sovjetskog Saveza dok je ostatak svijeta strepio od atomskog rata. Druga se tema dotaknula američkog pravnog sustava i ideje da svatko zaslužuje „pošteno suđenje“ tj. da je Amerika kao istinska demokracija zemlja koja dopušta da se svaki glas uvaži. Naravno, ta je ideja čak i u filmu ostala samo ideja, patka za novinare i javnost čiji je cilj uvjeriti ih u imidž koji Amerika želi ostaviti, a ne u stvarnost koja se krije iza toga. Donovan je prikazan kao jedini lik koji opsesivno poštuje pravila američkog pravnog sustava i zakona.
Iako Bridge of Spies dopušta gledatelju da izvuče negativne zaključke o Americi iz vremena Hladnog rata, u filmu se osjeća određena nota patriotizma. No, Spielberg se ipak uspio (donekle) suzdržati da od filma ne napravi hvalospjev Americi. Moguće mu je čak i oprostiti veoma klišejastu scenu u kojoj Donovan s radošću gleda kako djeca preskaču visoku žičanu ogradu u Americi dok se prisjeća kako ljudi koji preskaču Berlinski zid imaju puno manje šanse ostati živi pri tom poduhvatu.
Radnja je jednostavna i nije je teško pratiti, a najdublji je svakako sam početak filma u kojem je prikazan sovjetski špijun Rudolf Abel dok slika svoj autoportret i proučava vlastiti odraz u obližnjem ogledalu. Slika i ogledalo moguća su implikacija njegove dualne prirode dok on sam predstavlja treću stranu (odnosno, treće lice) koja dođe do izražaja pri donošenju jedne od najvažnijih odluka u filmu. Korištenje ogledala stari je trik koji u povijesti filma postoji već jako dugo, još od vremena braće Marx i dugo je vremena bio uporište za razne teorije i psihoanalize, no svrha mu je uvijek ostaviti utjecaj na gledatelja, bilo da se radi o triku, metafori za lažnost filma, dualnosti lika ili stvaranju napetosti te je Spielberg svakako svjestan njegovog značenja.
Tema Hladnoga rata i surove podjele Berlina mogla je biti puno mračnije i ozbiljnije obrađena, ali Spielberg je ipak ciljao na širu publiku te je s kvalitetnim dozama humora uspio razbiti pomalo depresivnu sliku svijeta tog razdoblja te će se nezhatjevnim fanovima špijunskih igri, pravnih spletkarija i Hladnoga rata Bridge of Spies veoma svidjeti.
