novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Iza kamere – Tomislav Šoban: Eksperimentalnom filmu treba se prepustiti kao glazbi

Foto: facebook.com/ KlubvizijaLab
Vrijeme čitanja: 7 minute

Tomislav Šoban filmski je redatelj, ove godine nagrađen na 25FPS-u, festivalu eksperimentalnog filma za svoj film Kraj s kojim sam porazgovarala o eksperimentalnom filmu općenito. Bio je to pokušaj definiranja žanra i rasprave o načinima nastanka eksperimentalnog filma. Ideja je bila pročitati šest zahtjeva za taj tip filma kako bi ih on komentirao ili elaborirao. Zahtjevi su preuzeti iz prijevoda teksta Naming, and Defining, Avant-Garde or Experimental Film Lovorke Kozole objavljenog u Zarezu br.161, 8. rujna 2005.godine

(Intervju je nastao unutar radijske emisije o filmu ‘’Foršpan’’ na Radio Studentu te je naknadno dopunjen )

1. zahtjev: Snimila ga je jedna osoba ili ponekad mala skupina, zajednički, radeći s posve malim proračunom, najčešće pribavljenim iz redateljeva džepa ili uz pomoć malih donacija; snimljen je zbog profesionalne strasti i u uvjerenju da su javni uspjeh i zarada malo vjerojatni.

Taj romantičarski pristup je karakterističan i za amatersko bavljenje filmom. Ispada da u ovim karakteristikama amaterski i eksperimentalni film idu ruku pod ruku cijelim putem ili barem dio puta. Brojnost filmske ekipe uvjetuje budžet, ali i entuzijazam iste te ekipe. Teško je očekivati da veliki broj ljudi bude entuzijastičan ako nema budžeta. No valja istaknuti i smjelost autora da ulazi u nepoznate ili manje poznate procese rada na filmu i videu. Ako je polazišna točka neka vrsta inovacije ili je autoru nedefiniran neki od koraka u procesu nastanku filma, jako je teško uključiti veliki broj ljudi. Autor tada prolazi kroz proces traženja i istraživanja sam ili s manjom skupinom ljudi koji ga razumiju ili ga žele razumijeti.

2.zahtjev: Izbjegava model proizvodnog procesa prema kojemu su različite funkcije redatelja podijeljene među različitim pojedincima i skupinama: redatelj je istodobno producent, redatelj, pisac scenarija, direktor fotografije, kamerman, montažer, snimatelj zvuka i montažer zvuka ili obavlja barem polovicu tih funkcija.

Dodao bih da filmska ekipa uključena u rad na filmskom setu doživljava sam proces rada kao egzekuciju. U filmskom timu tada postoji jasna hijerarhija koja omogućava redatelju ili autoru da sve funkcionira brzo i glatko. Nuspojava je da se uz veliki filmski set gubi mogućnost improvizacije, slučajnosti i brze promjene. A, s druge strane postoje filmaši koji proces snimanja filma doživljavaju nesputano ili kreativno te odmah dolazi do drugačijeg pristupa. Treba napomenuti da je za neke intimne ili ‘krhke’ ideje bolje i poželjno kada autori sami snimaju, montiraju, snimaju zvuk itd. A opet je jednako zahvalno kada autor izađe iz izolacije i u suradnji s drugim kreativcima stvara sinergiju. (Budući da ne volim riječ kreativno i kreativci jer je preopširna i za svašta se koristi, pokušao bi kreativce definirati kao ljude pomaknute iz kalupa profesije, s pokrićem.)

Uvijek je netko snalažljiv što god se radi.

Ili se snalaziš ili mijenjaš pravila igre. Uvijek postoje ograničenja i zapreke. Najgore je ako su nametnuta za sve pojedince. Jer kao autor uvijek imaš mogućnost (ili bi ju trebao naći) da se oslobodiš nametnutih pravila igre, ALI  i odgovornost da postaviš nova, svoja pravila igre, kako bi znao što radiš u svojem procesu i radu. I tada ćeš kao autor doći do prepreke, ali ćeš na njih gledati kao izazov. E, tu dolazimo do snalaženja kao najbitnije stvari. To ispada kao filozofsko pitanje – kada imate određene zapreke onda unutar tih granica funkcionirate. Idealno je kada postavite svoja pravila igre, ali i preuzmete odgovornost da funkcionirate unutar njih. Važno je dodati da neki autori također snalažljivo funkcioniraju unutar “nametnutih” pravila klasičnog filmskog seta. Drugi, eksperimentalisti, misle ‘izvan kutije’, ali moraju postaviti svoja pravila kako bi unutar svojih mogućnosti i producentskih uvjeta došli do cilja. Bolje rečeno: osuđeni su na snalaženje ili razmišljanje pomaknuto iz kalupa profesije. U svakom slučaju, divno je dok postoje različite opcije i alternative.

3.zahtjev: Ne pokušava ponuditi linearnu priču koja se razvija u dramskom prostoru mainstream priče.

Istina, većinom eksperimentalni film odbija ‘klasičnu’ pripovjednu formu. Doduše, ima jako puno pravaca unutar eksperimentalnog filma, tako da tu teoretičari dijele neprikazivački film, apstraktni film, čisti film, strukturalistički film, prošireni film, a nenarativni film je opet jedna od ponuđenih mogućnosti. Vrlo često je eksperimentalni film izraz svjesnog otpora protiv uobičajene tj. dominantne kinematografije. Priču doživljava kao nametnuto pravilo, i stavlja ju u drugi plan, a u filmu istražuje i pomiče druge mogućnosti stavljajući u prvi plan: koncept, strukturu, atmosferu, tehničke mogućnosti itd. Čuo sam jedno zanimljivo gledište vezano za eksperimentalni film pa ga prenosim dalje. Kada vodim radionice, bilo za djecu ili za srednjoškolce ili odraslima u Kinoklubu, naglasim polaznicima da eksperimentalni film ne gledaju na isti način kao kakvu fikciju ili narativni film, već da se prepuste. Da se ne izgube silno tražeći smisao. To je kao s glazbom, ne tražimo naraciju u glazbi, već joj se prepustimo. Da li nas ona povede ili ne, to je druga stvar. Barem si ja to tako objašnjavam, pa onda i drugima.

Foto: havc.hr
Foto: havc.hr

4.zahtjev: Svjesno se koristi filmskim materijalima na način koji pozornost skreće na medij, ali to ne čini u prizorima zagrađenima drugim prizorima u realističnijem modusu koji bi izolirao eksperimentalne prizore kao sekvence sna ili maštanja.

Imam problem kada automatski eksperimentalni film doživljavamo kao san ili maštariju. To je samo motiv. On normalno može biti kao motiv i u eksperimentalnom filmu, ali i u igranom filmskom rodu. Mnogi redatelji (Bergman, Fellini, Kurosawa…) su san ili maštariju koristili kao motiv za igrani film. U ideji su polazili iz snova koji su sami sanjali, ali su ih pretočili u narativni, igrani film. I nitko te filmove nije doživio kao eksperimentalne.

Eksperimentalni film kao polazišnu točku ima drugačiji kontekst. Na primjer, sada sjedim sam u sobi i tipkam – ovi odgovori bi bili bitno drugačiji da je izvučen transkript odgovora na ista pitanja iz emisije na Radio Studentu prije nekoliko mjeseci. Odgovori su sada (barem se nadam) dorađeniji nego što su bili u verbalnoj komunikaciji na radiju zato jer sam imao više vremena da na njih odgovorim. Autor je isti, kontekst se promijenio dva mjeseca nakon razgovora na radiju, te također i forma (pisana riječ je zamijenila govor), a ja sam dobio više vremena da odgovorim i osmislim sadržaj. Tako je i u eksperimentalnom filmu forma se mijenja u odnosu na kontekst (misaoni procesi, pravila igre i tehnička dostignuća ), a forma utječe i oblikuje sadržaj.

Bitno je da osvjestimo i možda čak promijenimo kontekst. Kontekst je okvir ili okruženje u kojem se pojavljuje, nastaje, upotrebljava, označuje i razumijeva predmet, situacija, događaj, biće, jezik, umjetničko djelo i njegovo značenje. (Miško Šuvaković, Pojmovnik Suvremene umjetnosti, Horetzky, Zagreb)

Ne znam sjećaš li se, na ovogodišnjem 25FPS festivalu je bio masterclass češkog redatelja Petera Tscherkasskoga. On je doslovno koristio san kao formu izražavanja, a inače je analogni redatelj.

Jest. On je divno to rastrančirao. Neki su se silno zgrozili kada su vidjeli kako nestaje ta magija kada seciraš i opisuješ proces rada, a nekima je baš to bilo zanimljivo. On u svojem jednom intervju govori da je njemu priča ipak bitna, čisto kao motiv koji će provući kroz trajanje filma. Ali on se na više razina bavi ‘pričom’. Preuzima elemente radnje, priče iz footage materijala, ali dodaje premisu da film ima svoje tijelo, kao što čovjek ima svoje. Te ujedno on na taj način pristupa filmu, kao prema tijelu.

Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

5.zahtjev: Film ima opozicijski odnos prema stilističkim karakteristikama masovnih medija i prema vrijednosnom sustavu mainstream kulture. Tako će u found footage filmu koji se koristi dijelovima iz poučnih filmova izvornik biti montiran drukčije kako bi stvorio neki oblik kritike stila i značenja izvornika. (Found footage film je specifičan podžanr eksperimentalnog ili avangardnog filma koji objedinjuje već snimljen filmski materijal u novo djelo – op. prev.)

Peter Tscherkassky je to divno opisao kada je pričao o filmovima koje je odabrao za svoj found footage materijal. On bi pogledao određeni film sto i više puta. Nakon što pogleda toliko puta jedan film koji čak i ima snažnu naraciju, zaboravlja tu istu naraciju. On objašnjava da se u našoj glavi nešto događa nakon što pogledamo isti film jako puno puta. Nije samo da zaboravljamo priču već počnemo stvarati svoju priču, fascinaciju ili interpretaciju. On tada kreće sjeckati i montirati svoj film, neopterećen pričom izvornog filma. Normalno, koristeći neke elemente koji jesu stilski utkane u taj film, ali sada u drugačijem kontekstu.

Spomenuo je da se zavuče u svoj laboratorij za razvijanje filma gdje kemijskim postupkom gradi svoj film, i zapisuje što je taj dan napravio. To je jako spori proces. Za jednu sekundu filma njemu koji puta treba jedan dan ili čak tjedan dana. No to mora zapisati kako bi znao ponoviti proces. To je po meni klasični eksperimentalist koji ima svoje bilješkice. Iz osobnog iskustva znam da zaboravim većinu ideja šta sam mislio, radio, ili pokušavao prije mjesec ili dva, ako ih pritom nisam zabilježio. Peterov found footage materijal i način rada je pogodan zapisivanju i evidentiranju.

6.zahtjev: Ne nudi jasnu, jednoznačnu poruku. Više nego mainstream filmovi ispunjen je svjesnim dvoznačnostima, potiče višestruka tumačenja i iskorištava paradoksalne i kontradiktorne tehnike i teme kako bi stvorio djelo koje zahtijeva aktivno sudjelovanje gledatelja.

Mislim da je ovo čak definicija za dobar film. Bilo igrani ili film bilo kojeg drugog roda, ako film nudi više interpretacija, onda je to po meni dobar film. Odnosno to je jedna od karakteristika dobrog filma. Što se tiče aktivnog sudjelovanja u filmu, primijetio sam da su ljudi naučeni na neke svoje rutine u danu (posao, kuća, birtija itd.) te da ne razmišljaju. Nakon odgledanog eksperimentalnog filma nerazumijevanje ne treba poistovjećivati s lošom kvalitetom filma. Treba uložiti određeni napor u shvaćanje, a ne posegnuti za instant odbacivanjem. Mislim da je taj moment bitan i za autore, a i za ljude koji gledaju film. No, teško je zahtijevati to od svih ljudi.

Želio bih još dodati da je to ipak svojevrsni napor. Kao što za studiranje na fakultetu morate pročitati određeni broj knjiga, također morate i potrošiti određeno vrijeme da ih pročitate. U tom procesu učenja i studiranja se filtriraju ljudi koji to mogu ili ne mogu. Isto tako je s filmovima. Pogledati filmove nije samo sjesti i gledati. Ako smo aktivni promatrači, ako držimo pažnju i ako smo svjesni toga što gledamo onda tu ulažemo određeni psihički napor. A ako se pritom, još netko zaljubi u eksperimentalni film, mislim da je riječ samo o dobitku!

Možeš li nam još nešto reći o svom filmu Kraj?

Film je završen u rujnu 2015. U filmu koristim, kao što sam spominjao, drugačiji kontekst, software koji nije namijenjen za stvaranje filma. To je Sketch up – jednostavni Google software, u kojem sam pokušao, postavljajući si određene zapreke, napraviti film. Znači, nema klasičnog scenarija, ali uz postavljena pravila (na primjer: – U šumi, blizu pruge. Nebo nije plave boje. Nema ljudi. Sve je povezano. …) ipak slijedim naraciju koju stvaram iz vizuala.

Be social

Komentari