Recenzija – ‘Where Have You Been All Of My Life?’ (Villagers): Ljubav za sve
Zapravo se ne može nešto posebno i mnogo napisati o novom albumu irskog indie folk benda Villagers. Zamišljen je kao live album snimljen u jednom danu bez dodatnih nasnimavanja ili pretjeranih pokušaja. I to im je pošlo za rukom. O rezultatima je podvojeno mišljenje. Nekome se može svidjeti intimna atmosfera i drugačije ruho pjesama Conora O’Briena jer reinterpretacijom i ujedno retrospekcijom vlastitog rada može ponuditi nove dimenzije starih pjesama, dok s druge strane može djelovati kao nedorečeno izdanje bez jasne vizije koje ne nudi ništa novo.
Bez obzira kojoj „strani“ naginjali, vrlo vjerojatno ovisi o tome što se očekivalo od ovog izdanja.
Dramatičan naslov albuma “Where Have You Been All My Life?” stih je iz The Soul Serene koji vraća Conora u trenutak kada je nastajao album “Darling Arithmetic” kojega on opisuje kao potpuno prepuštanje emocijama i puštanje da ga vode gdje god žele. I zapravo se sve na albumu svodi na vraćanje u prošle trenutke i obogaćivanje pjesama novom snagom.
Novom snagom koju je našao nakon što je progovorio o svojoj seksualnosti, što se igrom slučaja poklopilo s referendumom o istospolnim brakovima u Irskoj prošle godine i tako je praktički preko noći on postao glas referenduma u javnosti, a njegov drugi album “{Awayland}” na neki način soundtrack. Boljeg izbora i nema od albuma koji je posvećen univerzalnoj ljubavi.
To je mnogo utjecalo na njega i njegove pjesme. Sam kaže kako je često pisao s određenim teretom i zadrškom, uvijek se trudeći pisati o univerzalnim situacijama i emocijama. Često ljut i neshvaćen postao je dobar u pretvaranju i bježanju od homofoba (Hot Scary Summer). Međutim, sada je sretniji i pomireniji sa svijetom, ali svakodnevne borbe i tragovi godinama potiskivane osobnosti ostaju.
Za one koji nisu prije nabasali na Villagerse ovo je najjednostavnije rečeno neka vrsta intimnog best of-a odabranoga isključivo unutarnjim kompasom Conora, a ne prijemom publike i kritike.
Sve izvedbe su poprilično slične prvijencu (“Becoming A Jackal”) po pitanju aranžmana, ali potpuno drugoga stanja svijesti. Zbog toga je uvid još dublji jer se na svojevrstan način Conor vraća na početak i reinterpretira samoga sebe, ali s novom snagom, bez izbjegavanja pogleda i s obje noge čvrsto na zemlji. Ostavio je demone ispred vrata (Everything I Am Is Yours) i zadržava ovaj trenutak u vremenu izvodeći skladbe koje trenutno najviše rezoniraju s njegovim bićem te ih oblači u novo ruho i daje im dublji smisao, poruku. I tu je snaga i vrijednost ovoga albuma.
