Suvremena revalorizacija cjelovitog opusa Mencija Clementa Crnčića u Klovićevim dvorima
Ovog utorka otvorena je opsežna retrospektivna izložba Mencija Clementa Crnčića, jednog od najvećih hrvatskih pejzažista i slikara hrvatske moderne, u Galeriji Klovićevi dvori. Nakon velike retrospektive Mate Celestina Medovića, Klovićevi dvori nastavljaju tradiciju izlaganja cjelovitih umjetničkih opusa koja sadrže javnosti i kritici više ili manje poznata djela koja su nastala na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće te autore koji su svojim stručnim radom postavili temelje za daljnji razvoj hrvatske kulture. Ova izložba predstavlja najznačajniji Crnčićev slikarski i grafički opus, zatim opus karikatura, ilustracija i plakata, a čitav likovni program popraćen je osobnim fotografijama i artefaktima iz njegova života. Autorica izložbe Petra Vugrinec naglašava kako se radi o prvom slikaru domaćeg krajolika, točnije Hrvatskog primorja i Kvarnera, koji je shvatio njegov potencijal i iz kojega je crpio doživotnu inspiraciju.
Crnčić je veći dio života proveo putujući s kolegama slikarima Ferdom Kovačevićem, Tomislavom Krizmanom, Belom Čikošem Sesijom i Otonom Ivekovićem po Plitvičkim jezerima, Gorskom kotaru, Kvarneru i Europi, što je vjerojatno pomoglo u razvijanju njegova nevjerojatna senzibiliteta za prikazivanje omiljena mu motiva vodene površine, odnosno mora. Jedna od stvari koja zadivljuje, odmah pri ulasku u prvu prostoriju, je izložena Crnčićeva putna oprema: suncobran, vreća za spavanje, planinarski štap, tronožac i štafelaj. Vrlo zanimljiv dodatak izložbi koji, osim što upućuje na Crnčićevo slikanje u pleneru i direktan kontakt sa svim prirodnim mijenama, stvara suodnos s izloženim pejzažima koji omogućuje da ga zamislite kako slika jedan trenutak u kojemu se prelijeva val i dotiče hladnu stijenu. Ta imaginarna slika potom se može sačuvati tijekom čitavog posjeta izložbi, dodatno oživljena i postojana Chopinovim Preludijem u e-molu koji lagano svira u pozadini. Pokraj njegove opreme nalazi se i Autoportret (1911.) koji, s cigaretom u ustima i pomalo odsutnim pogledom, promatra svoju putnu opremu i čini se kao da mu je žao što se morao odvojiti od nje.
Kao što je spomenuto, prikaz i razrada Crnčićeva omiljena motiva mora zaista je fascinantna i odlično je prikazana na izložbi. Raspored pejzaža po prostorijama razvija se poput prirodnog rasta i razvoja morskih valova. Počinje se s laganim, tek primjetnim uzburkivanjem mora koje lagano oplakuje obalu i stijene u pejzažima manjih formata i svijetlije palete boja u blagim igrama svjetlosti i sjene. Slike Rab (1901.-1902.), Agave (1902.) i Stijene kod Novoga (1902.) primjer su takvih pejzaža u kojima se nalaze dodatni motivi u krajoliku, dok će se, nešto kasnije, sva pažnja posvetiti razradi motiva mora.
Nakon bonace i pomalo romantične tišine, u najvećoj prostoriji more se uzburkava, jače prelijeva po stijenama i postaje nemirno i ćudljivo. Valovi se prevaljuju, silovitije udaraju o obalu, uspinju se i klize po stijenama u jačim kontrastima hladnijih tonova plave boje te dramatičnijem odnosu svjetla i sjene. Isti motiv mora ovdje je tretiran na drugačiji način, u grubljim i vidljivijim potezima kista koji su, kao i ono što prikazuju, jednako titravi i nespokojni, što je vidljivo u primjeru Vala (1917.-1920.). Crnčićevi pejzaži i marine prvi put su ozbiljnije zainteresirali javnost na njegovoj prvoj samostalnoj izložbi 1900. godine u Umjetničkom paviljonu u okviru Druge izložbe Društva hrvatskih umjetnika. Nedugo nakon toga, zajedno s Belom Čikošem Sesijom otvara Višu školu za umjetnost i obrt koja kasnije postaje Likovna akademija na kojoj radi kao profesor do kraja života.
Na izložbi je, jednako reprezentativno kao slikarski opus, prikazan i Crnčićev grafički opus. Obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču i Münchenu omogućilo mu je titulu prvog dosljedno školovanog hrvatskog grafičara koji je izlagao na aktualnim grafičkim izložbama, uz bok najboljim suvremenicima grafike. Uglavnom je radio bakropise koji uključuju motive krajolika poput Rta Leva (Veliki Lošinj), Medveje, Lovrana, Slunja i Plitvica te osamljene ženske figure koje na obali mora zamišljeno gledaju u daljinu. Izloženi su i crteži aktova žena i studije ženskih nogu u tehnici olovke, uz isječke iz scena kavanskog života koji su zabilježeni tintom na papiru. Uz motive zagrebačke katedrale, Jelačićeva trga i Zrinjevca, nalaze se i prikazi krajolika u različitim godišnjim dobima.
Zaključno, ova izložba zaista predstavlja odličan pregled izuzetno značajnog autora hrvatske moderne, a predstavljena djela omogućuju iščitavanje Crnčićeva umjetničkog opusa u okviru europskog impresionizma. Iz Klovićevih dvora također podsjećaju i na njegov doprinos pedagoškom (kao jednog od suosnivača Akademije likovnih umjetnosti) te stručnom radu (kao ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora i utemeljitelj Grafičke zbirke Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu). Autorica postava vrlo dobro je istaknula Crnčićev značaj za hrvatsku umjetnost u sljedećoj usporedbi: kad se spomene planina Sainte-Victoire, Francuzi pomisle na Cézannea, a kad se spomene maestral, jugo ili bura u Kvarnerskom zaljevu, Hrvati pomisle na Mencija Clementa Crnčića.
