Krv, znoj i suze u zemlji blata i rasizma (“Mudbound”, D. Rees)
Dug je put Mudbound prošao prije negoli je stigao na Netflix servere, a samim tim i na naše ekrane. Drugi dugometražni film redateljice Dee Rees premijerno je prikazan na ovogodišnjem Sundance festivalu primivši samo riječi hvale, a lijepe su ga riječi pratile na svakom festivalu gdje se je pojavio (London, Toronto). Reputaciju koju je izgradio tijekom godine bez sumnje je Mudbound smjestila među sam vrh najboljih filmova ove godine. Je li reputacija opravdana i hoće li Netflix poljuljati ovogodišnje nominacije za Oscara vidjet ćemo relativno brzo.
Narativna se linija u filmu grana na tri linije kako bi u finalu sve postalo isprepleteno u blatnjavom okruženju juga Sjedinjenih Američkih Država. Jedna linija prati obitelj Jackson koja iznajmljuje zemljište od obitelji McAllan, koja čini drugu liniju. Svi oni imaju svoje snove i ciljeve kojim teže, ali im se suprotstavljaju rutina i svjetonazori vremena u kojem žive. Vrijeme je Drugog svjetskog rata u kojem mladi Ronsel Jackson i Jamie McAllan odlaze u vojnu službu. Treća narativna linija tek se povremeno javlja s relativno kratkim isječcima njihovih prepreka tijekom rata. Po povratku iz rata njih dvojica pokušavaju se prilagoditi vremenu koje kao da je stalo u njihovom gradu.
Iz jednog blata u drugo
Ovaj je svijet jedna blatnjava močvara u kojoj, uronjeni do grla, pokušavamo oponašati život, a Ronsel i Jamie uvjerili su se u to na teži način. Iako su se vratili iz rata, on za njih nikada zaista nije prestao, samo su se uloge promijenile. Nacizam, fašizam, rasizam jednostavno su proizvodi iracionalne mržnje i neznanja, a Dee Rees upravo preko ova dva lika i gradi tu sliku. Trauma i strah, još uvijek prisutni u velikim dozama, nisu u mogućnosti da zacijele i nestanu te oni nailaze na nerazumijevanje okoline i društva, zbog čega se njihovi životi razvijaju u noćnu moru i horor. Ovo se pogotovo ogleda u liku Ronsela, crnca koji je svoj život riskirao za sigurnost drugih samo kako bi došao kući i bio omalovažavan na rasnoj osnovi.
Linija koja prati njih dvojicu je žila kucavica i ona spaja druge dvije naracije. Međutim, tijekom prvog dijela filma imamo intenzivni razvoj prve dvije linije koji traje relativno predugo pa tako najveća zamjerka filmu jest njegov ritam. Dobiva se dojam da sve traje predugo, da su pojedini segmenti mogli biti napravljeni u nešto kraćem rasponu. Ovo pogotovo dolazi do izražaja u drugom dijelu filma kada se otkrije ključna linija razvoja, zbog čega neki likovi padaju u pozadinu i značajno gube na aktualnosti u radnji. Pratimo njihov razvoj samo da bi kasnije bio ugušen razvojem nekog drugog lika, bez naknadnog iskupljenja. Unatoč tome, glavni segmenti filma koji prate Ronsela i Jamiea doživljuju snažan epilog koji u mnogočemu opravdava sve postupke i vodi k efektnom emotivnom iskupljenju.
Snovi smeđe boje
Mudbound u sjećanju definitivno ostaje po svojoj scenografiji i fotografiji. Slike južnjačkog farmerskog života u Americi zaista ostavljaju snažan dojam. Sve je uronjeno u blato, pa i sami likovi, kao što Laura McAllan kaže „kad mislim o farmi, mislim na blato (…) snovi su mi u smeđoj boji“. Prirodni zvukovi dotiču se kiše i koraka po blatu, a vrijeme kao da je stalo u tom dijelu svijeta te događaji koji se odigravaju drugdje kao da su daleka budućnost. Ovom tonu prilagođava se i sama fotografija koja blistavo prikazuje svijet nagrižen korozijom i obojen nijansama smeđe boje.
Što se tiče glumačke postave, Dee Rees okuplja jednu jako talentiranu i snažnu ekipu. Izdvojiti nekoga od njih jako je teško jer svi blistavo obavljaju svoj posao. Iako se karakterizaciji i motivaciji pojedinih likova može i prigovoriti, jasno je da svi oni funkcioniraju vrhunski i onako kako su prikazani. Carey Mulligan, Jason Clarke, Mary J. Blige i Rob Morgan daju jaku dobru sliku dvije različite obitelji sa svim svojim problemima i izazovima. Kada oni postanu odsutnima, Jason Mitchell i Garret Hedlund razvijaju se i blistaju te tada njihov talent zaista dolazi do izražaja.
Surov, realan i zanosan
Mudbound na trenutke djeluje neuravnoteženo, van fokusa te se gubi pojam kojim pravcem želi ići. Unatoč tome, snažni performansi, dobra fotografija i tematska aktualnost čine ga zadivljujuće dobrim. Na surov i realan način pokazuje da rasizam i mržnja ne poznaju vrijeme i aktere, oni su slijepi pred svojim djelima i zbog toga su uvijek prisutni u nekom obliku. Svjedoci smo toga na svakodnevnoj bazi, a Mudbound upravo potiče na razmišljanje o tom bezvremenskom problemu.
Period je godine kada se svaki kvalitetan film prati s velikom pozornošću, te se predviđanja o nagradama mijenjanju iz tjedna u tjedan. Kvalitete filma Mudbound su prepoznate, a on je u cjelini sagledan kao jedan vrhunski uradak vrijedan pažnje i gledanja. Hoće li ovaj Netflixov dragulj pokupiti nominaciju za neku od nagrada, odnosno zaslužuje li uopće koju, za to prvo pogledajte i procijenite sami. Definitivno je jedan od onih filmova koje ne smijete propustiti ove godine.
