Filmski vremeplov: 2007. godina pamtit će se po dobroj filmskoj berbi
Svake godine svijet filma obogati se golemim brojem novih filmskih naslova. Većinu njih vrlo brzo prekrije zaborav, nešto manje je onih koji se pamte kratko vrijeme, a najmanje je onih najvrjednijih koji nastavljaju svoj život nakon kino prikazivanja i raznih nagrada, pa se pamte narednih godina ili čak dekada. Ako neka godina ponudi dovoljan broj kvalitetnih filmova, onda se uz njihova neizbježna imena pamti i ta filmska godina. Jedna od takvih „dobrih filmskih berbi“ bila je 2007. godina.
Na Oscarovskoj pozornici te godine našla su se dva velika filmska naslova: There Will Be Blood, P. T. Andersona i No Country for Old Men braće Coen. Još uvijek traje debata koji film je kvalitetniji, koji je trebao dobiti kojeg Oscara, te koji je negativac autentičniji i dojmljiviji: Daniel Plainview (Daniel Day-Lewis) ili Anton Chigurh (Javier Bardem). There Will Be Blood osvojio je dva kipića, za glavnu mušku ulogu i za direktora fotografije, a No Country for Old Men, čak četiri (najbolji film, najbolja sporedna uloga, režija i adaptirani scenarij). There Will Be Blood i dalje stoji kao najsjajniji biser briljantne karijere P. T. Andersona, ali i Daniela Day-Lewisa koji je dobio drugog (od tri, koliko sada ima) Oscara za glavnu mušku ulogu i koji je u svom liku materijalizirao kapitalizam i tako postao simbolom izvan filmskih okvira. Ne treba zaboraviti ni sjajnog Paula Dana koji je izvrsno parirao velikom Danielu Day-Lewisu i tako podigao svoju karijeru na jako visoku ljestvicu. U bogatoj karijeri braće Coen, malo je filmova ovako mračnog i napetog tona. Film je to s kojim su potvrdili na najvišem nivou svoju zanatsku umješnost u koju je, istini za volju, malo tko sumnjao.
Iste te 2007. godine Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu osvojio je film 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana rumunjskog redatelja Cristiana Mungiua. Ta nagrada legitimirala je značenje pokreta nazvanog rumunjski novi val koji je skrenuo pažnju na sebe i prije ovog filma, ali se upravo na njemu prelomio i afirmirao. Prikazivanje Smrti gospodina Lazarescua dvije godine ranije pripremilo je teren za slijetanje ovog filmskog pravca na čiji su se realistični, financijski i stilski reducirani vlak ukrcali i neki domaći filmski autori, pogotovo oni mlađe dobi. Kasniji razvoj događaja sasvim je logičan: jedna mala kinematografija ponudila je svijetu talentiranu grupaciju stilski ujednačenih autora koji su neumorno, u narednim godinama, izbacivali sjajne naslove i sve mane jedne male kinematografije pretvorili u prednosti. Odrastanje pod komunističkim režimom iskoristili su kao tematsku inspiraciju s prstohvatom (crnog) humora i tako se afirmirali na svjetskoj filmskoj karti. Puiu, Munigu, Porumboiu, Netzer, Jude te prerano preminuli Nemescu ostat će zapisani kao predvodnici filmskog pravca koji je afirmirao jednu malu kinematografiju, unio dašak svježeg filmskog stila i podučio druge male kinematografije lekciju o kulturnom brendiranju kroz prikaz vlastite svakodnevice nakon što je se pogleda s distance, kroz objektiv.
2007. godine Sean Penn stao je iza kamere i snimio svoj najuspjeliji film kao redatelj, istinitu priču o mladom Chrisu koji je napustio sve i otišao Into the Wild. Prekrasna kamera, snažna priča, Pennov intimistički pristup neobičnom životu ovog odmetnika dao je šarm filmu koji je vrlo brzo naišao na velik broj obožavatelja i zaradio kultni status. SAD je oduvijek gajio simpatije prema filmovima putovanja, bijega, pronalaska i gubitka, zato nije čudo da je stekao velik broj poklonika nastavljajući se na tradiciju filmova ceste, samo što cesta filma Into the Wild ne vodi nigdje, baš kao i Američki san koji je s vremenom ostao isprazni nedosanjani ideal.
Na drugom kraju svijeta, u Rusiji, te 2007. godine svojim drugim filmom javio se redatelj oko čijeg imena se lomi jezik, dok se olovke oštre najčešće u svrhu pisanja epiteta njegovim ostvarenjima. Nakon gotovo legendarnog prvijenca Povratak, Andrey Zvyagintsev snimio je svojevrsnu vizualno stilsku posvetu Tarkovskom kroz film Izgnanstvo. Time je zadržao kontinuitet kvalitete potvrđujući to i u sljedećim filmovima Elena i Levijatan.
John Carney dugo će pamtiti 2007. godinu jer je baš tada snimio film po kojem će biti zapamćen. Glazbena drama Once neobična je ljubavna priča i moderni mjuzikl koji je postao instantni hit. Hrvatska glumica Zrinka Cvitešić igrala je glavnu žensku ulogu u kazališnoj adaptaciji ove priče u Londonu i dobila nagradu za to ostvarenje. Carney je nastavio snimati filmove sa sličnom osnovom, u kojima glazba igra važnu ulogu, ali s manje uspjeha od filma Once. Iste te godine film Juno osvojio je Oscara za najbolji originalni scenarij gurnuvši Ellen Page u zvijezde nezaboravnom ulogom mlade trudnice.
Vrijedi spomenuti još neka važna filmska imena iz 2007. godine. The Man from Earth, (kazališna) filozofska drama zanimljive premise ugledala je svjetlo dana pridobivši naklonost velikog broja publike željne intelektualnih filmskih izazova. Control, crno-bijela biografija Iana Curtisa predstavlja pamtljivo ostvarenje čak i za one koji nisu fanovi benda Joy Division. I`m Not There drugi je biografski film iz iste godine u kojem šest različitih likova, u nešto slobodnijoj interpretaciji, predstavlja legendarnog kantautora Boba Dylana. Od svih, najpamtljivija je interpretacija Cate Blanchett. Michael Moore iste godine snima dokumentarni film Sicko koji tematizira sustav privatnog zdravstva u SAD-u. Ryan Gosling pruža jednu od najboljih uloga u karijeri u nezavisnom projektu Lars and the Real Girl, a The Mist ledi krv u žilama u sjajnoj adaptaciji Stephena Kinga.
David Cronenberg snima Eastern Promises, sjajni mafijaški film smješten u Londonu, a Edgar Wright britansku policijsku komediju Hot Fuzz. Francuska daje svoj obol sjajnim filmom The Diving Bell and the Butterfly s odličnim Mathieuom Amalricom. U Španjolskoj se snima Los Cronocrimenes, misteriozni triler koji se igra žanrovima i predstavlja intelektualno zahtjevnu igru za gledatelja. Sidney Lumet u devetom desetljeću života snima dinamični triler Before the Devil Knows You are Dead s impresivnom glumačkom postavom, a Quentin Tarantino i Robert Rodriguez odu s Grindhouse filmovima Death Proof i Planet Terror.
Malo je godina koje iznjedre ovako velik broj kvalitetnih filmskih naslova. 2007. godina kao da je kulminacija u kojoj su mnogi redatelji i glumci dali najbolje od sebe. Zato će se ona pamtiti kao odlična berba kojoj se treba vraćati jer je dala mnoge naslove za koje će vrijediti onaj kliše koji se najčešće koristi za vino, a u ovom slučaju bi se mogao ovako prilagoditi: “što su ovi filmovi stariji, to su bolji.” Zato im se treba vraćati, uvijek iznova, jer film je jedina umjetnost opterećena predrasudom da film koji je pogledan ne zahtijeva novo gledanje. Govori li se tako o nekoj pjesmi, umjetničkoj slici ili fotografiji? Ipak, to je donekle točno, ako je film odličan, ne treba drugo gledanje, treba ih četiri ili pet. Minimalno.
