Pet iznenađenja u seriji “Dear White People” (J. Siemen)
Kada se Justin Siemen 2014. godine se pojavio s filmom Dear White People na Sundance Film Festivalu pokrenuo je niz diskusija na temu rasizma. Njegov rad podijelio je publiku festivala. Neki su smatrali da je u pitanju film koji promovira rasizam, drugi su vidjeli kontrarasističku propagandu, dok je za treće film bio oličenje antirasističke ideologije. Na kraju festivala, Siemen je za svoj redateljski prvijenac osvojio Special Jury Prize.
Kada je u veljači 2017. godine Netflix objavio prvi trailer istoimene serije, bilo je očito da će internet buknuti i krenuti s izlaganjima o tome što Dear White People zaista jest. Tako je serija sve do 28 svibnja, kada je napokon izašla na Netflixu, dobila više promocije od raznih teoretičara rasnih pitanja nego od samog distributera. Na kraju ju je kritika ocijenila istim kriterijima kao i Bary Jenkinsov Moonlight, dok je šira publika negodovala dajući joj niske ocijene na IMDb-u.
Kako stvari nisu čisto crne niti bijele, tako i za suprotstavljena mišljenja publike i kritike postoji mnogobrojni razlozi. Nakon dva gledanja serije u periodu od sedam dana, najjednostavnije bi se moglo reći da Dear White People obiluje kontradikcijama. Kompleksna struktura serije skrivena ispod slojeva klišeja i prosječne komedije dodatno otežava pri razlučivanju kvaliteta serije, na prvo gledanje. Upravo iz ovih razloga, umjesto recenzije, pred vama je lista 5 iznenađenja u seriji Dear White People.
5. Adaptacija filma u seriju
Dear White People prati živote Afroameričkih studenata sveučilišta Winchester, kojim dominiraju bijeli studenti. Film se primarno bazira na 4 studenta: Sam (radijska voditeljica/aktivistkinja), Coco (blogerica koja želi biti prihvaćena u cijelom društvu), Troya (predsjednik Afroameričkog društva studenata/sin dekana) i Lionela (novinar koji otkriva svoju seksualnost), dok serija proširuje ovaj krug protagonista. Najveća zamjerka filmu bila je nedovoljna razvijenost likova, što serija sjajno uspijeva ispraviti. S druge strane serija tematski dosta luta, tako prve četiri epizode prate radnju filma, bazirajući se na izgradnji likova, dok se preostalih šest epizoda bavi događanjima izvan filmskog okvira.
4. Kompleksnost likova
Promjena fokusa s filmske radnje na razvoj likova donosi novu dimenziju konceptu, postavljajući protagoniste serije na rub moralne litice. Protagonisti filma bili su ti za koje smo se zalagali, njihovi stavovi su bili ispravni, dok u seriji to baš i nije slučaj. Slušajući protagoniste kako izlažu stavove o ravnopravnosti, veoma je lako prihvatiti njihova viđenja stvari. Ipak, kada likovi pređu s riječi na djela, veoma je teško prihvatiti njihove načine rješavanja problema. Čak i kada prihvatimo određeni čin kao ispravan, serija servira kontraargumente.
3. Ozbiljne ideje nasuprot plitke komedije
U nekim trenucima serije, veoma je teško prihvatiti načine na koji likovi reagiraju. Tako imamo scene samopovrjeđivanja, izdaje, požude na koje likovi ne reagiraju, ili imaju striktno komičnu reakciju. Ovo bi se moglo oprostiti seriji u kojoj su likovi formirani na stereotipima ili seriji koja ne prezentira ozbiljne ideje i koncepte, ali ne i Dear White People. Kada se s jedne strane postavljaju pitanja ravnopravnosti, tematizira policijsko nasilje nad Afroamerikancima i neopravdano korištenje sile, nije baš moguće uživati u plitkoj komediji o masturbaciji.
2. Na rubu rasizma i kontrarasizma
Justin Siemen u seriji je ponovno prikladno servirao rasizam podjednako kao i kontrarasizam. Priča o bijeloj privilegiji nasuprot Afroameričke drugosti koja uzvraća udarac zasigurno će uvrijediti mnoge gledatelje na nebrojeno mnogo načina. Smiju li bijelci zaista pjevušiti stihove hip hop pjesama koje sadrže rasističke riječi? Pripadaju li neke m isli određenoj boji kože ili je moguće staviti se u poziciju drugih izloženi su u ovoj seriji. Mada koncept u 9 od 10 epizoda prati Afroameričke studente, te su bijeli studenti izrazito rijetka pojava, ipak serija postupa podjednako (ne)pravedno prema svima te u tome leže antirasističke poruke.
1. Barry Jenkins je fantastičan
Najveće iznenađenje serije svakako je peta epizoda koju je radio redatelj Barry Jenkins. Jenkins uspijeva oblikovati jednog od sporednih likova filma, buntovnika Reggieja, u vjerojatno najbitnijeg lika serije. Prikazujući nam da Reggie ima afinitete prema programiranju, da i on gaji osjećanja prema nekome te da i buntovnik živi prosječan studentski život, redatelj nas približava njegovom liku, a potom mijenja direkciju epizode iz zabavne studentske priče u napetu priču o policijskoj brutalnosti. Scena s policajcem koji uperi pištolj prema studentu Reggieju jer želi vidjeti njegovu osobnu, izaziva snažnu nelagodu. Prije nego što se fokusira na Reggija i policajca, Jenkins prikazuje podjednako zgrožene studente svih rasa.
