500 DAYS OF SUMMER: Deset godina od najveće ljubavne priče koja to nije

Kao rijetko kada koji film, 500 Days of Summer svoju poruku jasno izlaže na samom početku, u prve dvije minute – ovo jest priča o upoznavanju dvoje mladih i njihovom koketiranju, ali ovo nije ljubavna priča. Ostalih 90 minuta samo je produbljivanje te prvotne teze, ali mnogima je i tako eksplicitno iznesena poruka promakla.

Deset godina nakon njegova izlaska vraćamo se filmu Marca Webba, koji je podijelio publiku iako mu to nikada nije bila namjera. Vraćamo se u njegov šarolik i slojevit svijet u kojem se stvari ne skrivaju, ali se odmah ni ne uočavaju. Vrlo je lako upasti u zamku da je ovo samo još jedna romantična komedija i već stoput viđena priča s istim likovima i zapletima, koja će nas zabaviti na 90 minuta, a onda ćemo je zaboraviti, ali film je ipak zbog nečega održao interes publike i već pomalo kultni status čak i nakon deset godina postojanja.

„This is a story of a boy meets girl…“

Radnja filma vrlo je jednostavna: Tom (Joseph Gordon-Levitt) propali je arhitekt koji radi za tvrtku koja piše čestitke i romantična je duša koja čeka pravu osobu da mu preokrene svijet i usreći ga. Summer (Zooey Deschanel) nova je zaposlenica u uredu i Tomu se čini da je upravo ona ta koja će ispuniti njegovu želju za životnom srećom, iako svi znakovi od samog početka upućuju na upravo suprotno.

U potpuno nelinearnom redoslijedu pratimo kako se razvijao odnos između njih dvoje – kako se Tom neizbježno i beznadno zaljubio u Summer, kako su stvari išle dobro i odjednom postale jako loše, kako ga je „iznevjerila“, na koje ga sve načine prijatelji i iznenađujuće zrela mlađa sestra osnovnoškolka tješe u mračnim vremenima, kako se Tom nosi sa srećom i sa boli, odnosno koliko je zapravo (ne)zrelosti uključeno u čitav taj proces ulaska u vezu te izlaska iz nje.

„… but you should know up front, this is not a love story.“

500 Days of Summer nije priča o Tomu i Summer, već je priča samo i jedino o Tomu. Tom je najrazvijeniji lik, jedini čija razmišljanja i osjećaje možemo vidjeti i jedina trodimenzionalna osoba. Mnoge je gledatelje živcirala Summerina plošnost, ali i svi ostali likovi jednako su plošni, jer su svi likovi osim Toma sporedni. Ovaj je film izuzetno subjektivan u smislu da nam pokazuje perspektivu isključivo jednog lika i kako on vidi ostale u svom životu te koje im uloge zadaje – to je izvedeno na vrlo suptilan, ali iznimno uspješan način.

Čitava je priča postavljena jednako kao i svaka druga romantična komedija, što gledatelja lako zavede i uljuljka u osjećaj poznatog, ali baš kao što Summer Tomu kaže da ne želi ništa ozbiljno, tako i film gledatelju jasno daje do znanja da ono što slijedi nije ljubavna priča.

Likovi nisu jedino što je podređeno Tomovom shvaćanju u filmu. Kartice s brojem dana u kojem se nalazimo također ovise o tome kako je Tom doživio određeni dan – pozadinska boja i krošnja drveta upućuju na to u kojem je stanju Tomov um. Glazbom se također, često vrlo eksplicitno jasno odabranim stihovima, daje do znanja što Tom misli i osjeća, a vjerojatno je najbolji primjer scena posuđena iz nebrojenih filmskih mjuzikala, čime Tom jasno daje do znanja da je presretan.

500 Days of Summer zapravo govori o razvoju protagonista, o njegovom prihvaćanju činjenice da ljubav kako ju je on zamišljao ne postoji te da svoje ideje i sanjarije ne može projicirati na druge te očekivati jednaki rezultat, a film to uspijeva prikazati pametno i nenametljivo.

Izigravanje očekivanja

Marc Webb potpuno svjesno koristi sve utvrđene klišeje romantičnih komedija, ali ih onda izvrće, što je možda najbolje demonstrirano u montaži ‘Expectations vs. Reality’ kada Summer pozove Toma na svoju zabavu. Na podijeljenom zaslonu s jedne strane gledamo što Tom očekuje od svog susreta sa Summer, a na drugoj ono što se zapravo događa. Strana s očekivanjima zapravo pokazuje nastavak priče na kakav smo i mi kao gledatelji navikli, klasičan razvoj priče romantične komedije koji vodi prema sretnom završetku, tako da film istovremeno izdaje Tomova i naša očekivanja brutalnom stvarnosti.

Film također izvrće i klišej protagonista kao dobrog dečka kojeg zgodna djevojka, zapravo potajno kučka, samo iskoristi i odbaci – Tom je zapravo sam kriv za sve svoje jade jer zbog svojih snova i projiciranih ideala uopće ne vidi stvarnu sliku niti Summerinu stranu priče, jer se sve vrti oko njega. Izvrće se i klišej u koji bi inače zapela Summer, takozvani Manic Pixie Dream Girl – otkačena, neobična i jedinstvena Ona koja postoji samo da riješi sve mentalne boli protagonista, ne iskazujući nikad vlastite želje ili činjenicu da postoji kao živa osoba izvan uma protagonista. Summer otpočetka ima svoje stavove, ne želi liječiti Toma i ne postoji kao njegova odskočna daska na putu samoostvarenja.

Iritantni likovi kao dobar znak

500 Days of Summer na taj je način osvježenje u moru jednakih filmova, samosvjestan (iako to njegov protagonist nije) i otvoren. Obje su strane ovog „tragičnog“ para jednako dobre u svojim ulogama – Gordon-Levitt živcira svojim naivnim pogledom na svijet, dramatičnim reakcijama i sladunjavim izjavama, a Deschanel se jednako odlično snašla u naizgled nedovršenoj Summer, od koje vidimo samo dijelove i zbog čega je često omražena te shvaćena kao hladnokrvna kučka.

Film možda spada u one koje ili volite ili volite mrziti, ali ipak mu se mora priznati da, iako možda ne na iznenađujuće inovativan, ali na svakako drugačiji način gleda na jednu propalu ljubavnu vezu, dajući svom protagonistu da iz nje nešto zapravo nauči. I ako vas likovi nerviraju, to je dobar znak, jer su tako i napisani, obgrlite to.