Aktualni dokumentarci na 27. Danima hrvatskog filma

Konkurencija dokumentarnog filma 27. DHF-a posebno je snažna i donosi niz aktualnih djela iznimne društvene, ali i umjetničke relevantnosti. U dokumentarnoj konkurenciji najviše filmova, tri, ima produkcijska kuća Restart, dok Hulahop i Akademija dramske umjetnosti sudjeluju s dva rada.

Konkurenciju otvara novi film Darija Juričana Gazda: Početak koji svoj interes s Ivice Todorića premješta na Miroslava Kutlu, aferu Grupo te politiku i privatizaciju 1990-ih i ranih 2000-tih godina. Nakon nagrađivanog Gazde koji se prometnuo u kultni događaj hrvatskog dokumentarizma zahvaljujući vrhunskom istraživačkom poslu, osobnoj autorskoj noti s kojom su se gledatelji mogli poistovjetiti te trenutku u kojem se pojavio, Juričanu i novinaru Saši Paparelli polazi za rukom ponuditi još upečatljiviji uvid u Hrvatsku kao otetu državu – mjesto planski otuđenih ili uništenih proizvodnih, radnih, znanstvenih i kulturnih potencijala – u kojoj se na pozicijama moći orkestrirano smjenjuju “dečki” iz više-manje istog tima. Koliko god nam događaji bili poznati, Gazda: Početak na njih baca novo svjetlo jer ih vješto prelama prvenstveno kroz njihove antijunake, od kojih mnogi i govore u filmu.

Gazda i glazba u vrijeme rata

Refleksi događaja i protagonista koje prikazuje Gazda: Početak na tzv. malog čovjeka danas vidljivi su u Buffetu Željezara Gorana Devića – filmu ambijentiranom u i ispred kafića sisačkog autobusnog kolodvora, kojega pohodi ono malo izgubljenih duša koje još nisu krenule put Njemačke ili Irske.

I u dokumentarnom filmu Miroslava Sikavice, dobitnika prošlogodišnjeg Grand Prixa DHF-a za igrani film Zvir, Glasnije od oružja vraćamo se u 1990-e, ovoga puta kako bismo se prisjetili glazbene i video-glazbene umjetnosti propagandne, ratne namjene. U filmu autori i izvođači pjesama poput Mi smo garda hrvatska, Moja domovina, Croatia in Flames, Čekam te itd. progovaraju o ratnim vremenima, objašnjavajući svoje motive, ali i muzičke i tekstualne izvore estradnih uspješnica toga doba. Glasnije od oružja jedinstveni je uvid u vrijeme koje bi jedni željeli zaboraviti, dok mu se drugi u začaranom krugu uvijek iznova vraćaju.

Osjećaj nostalgije

U epizodi iz nove sezone iznimno uspješne serije Betonski spavači, koja je prikupila pohvale podjednako arhitektonske i filmske struke za svoj jedinstveni, urbanističko-sociološki i vizualno opojni pristup temi sudbine ovdašnje modernističke gradnje, predstavljen je Zagrebački velesajam. Nekadašnji prostor ekonomskog i svjetonazorskog susreta Istoka i Zapada, izvorno zamišljen kao prvi korak temeljite planske izgradnje Novog Zagreba, čiji je gotovo svaki paviljon umjetničko djelo najistaknutijih arhitekata 1950-ih i 1960-ih, danas je dijelom neartikulirana ruina i odlagalište otpada, a dijelom višestruko prenamijenjen prostor u skladu s potrebama i zamislima novoga doba.

Fantastično snimljeni, stručno, ali razumljivo popraćeni komentarima i intervjuima s protagonistima vremena, poduprti i bogatom filmskom arhivom, Betonski spavači u gledateljima znaju probuditi osjećaje nostalgije, razočaranja, ljutnje ili sjete, ali ne predstavljaju toliko zagovor prošlih utopijskih projekata, koliko objektivni uvid u arhitekturu i život koji se u njoj i oko nje sa svim svojim mijenama odvija iz desetljeća u desetljeće. Seriju redateljski potpisuje Saša Ban (Mliječni zub, Ljepotan, Zemlja znanja), a voditelj i jedan od scenarista je kritičar arhitekture Maroje Mrduljaš.

Tematski blizak Betonskim spavačima, ali formalno, prije svega fotografski smirenom kvalitetom slike mnogo sličniji ranijim filmovima svoga redatelja (npr. Kino Otok) jest Dom boraca Ivana Ramljaka, koji prikazuje naslovni kumrovečki objekt iz 1974. i ljude koji ga još, iz ovih ili onih razloga, pohode.

“O drugima”

Dragi susjedi afirmiranog dokumentarista Nebojše Slijepčevića (Gangster te voli, Srbenka, Nešto o životu, Muški film) u jednoj borongajskoj ulici nalaze pak nešto „finog“, malograđanskog fašizma, ali prije svega na mikrorazini registriraju svakodnevne probleme i nedoumice susreta, danas prvenstveno monokulturnog i etnonacionalno jedinstvenog, provincijaliziranog Zagreba s emigrantima iz Afrike i s Bliskog istoka. Mekan, pun razumijevanja i simpatije te lišen prvoloptaškog napadačkog stava, ali i dalje opservacijski britak, Slijepčević portretira suživot doseljenika i starosjedioca, registrirajući njihove dojmove „o drugome“, kao i nezaobilazna mjesta susreta i napetosti, poput stubišta i romansi.

Kontroverzni splitski redatelj, a sve češće i glumac Josip Lukić na film pak dovodi iznimno autentičnu personu svoje Majči koju podvrgava beskompromisnom ispitivanju cjelokupne egzistencije, s naglaskom na obiteljski, ljubavni i erotski život ispunjen nasiljem i tragičnim vezama, ali također uz karakteristične svjetonazorske i urbane splitske teme. Ovaj uglavnom jednosmjerni, ali na trenutke i ogoljujuće autorefleksivni dijalog povremeno, kako je to karakteristično za Lukića, može izazvati snažnu nelagodu, da bi već u drugome postao istinski potresan i dirljiv.

Rat bez kraja

U slučaju rata slovačka je studija slučaja Jana Geberta o postepenom rastu neofašističkog militarizma, rusofilnog panslavizma i jeftinog populizma u uvjetima tranzicijske devastiranosti. Paravojna skupina Slovenski Branci zamaskirana u nevini klub građana koji se bave kampiranjem i tjelovježbom polako stječe sve veći društveni ugled, dok njezin balavi, uredno počešljani vođa manipulira masama zastrašujućom uvjerljivošću. Iznimno relevantan i aktualan, film prikazuje fenomen sve snažnije prisutan u velikom broju srednjoeuropskih zemalja, s određenim varijantama i u Hrvatskoj koja, uzgred, slovačkom mini-Führeru povremeno šalje svoje istomišljenike.

Crna ovca Bistrička Višnje Skorin i Kristine Baticeli, ujedno i protagonistice filma, bavi se promišljanjem i prihvaćanjem ateističkog svjetonazora junakinje koja pritom nailazi na različita razmišljanja i reakcije roditelja, dečka, prijatelja i svećenika. Dijelom introspektivan, film međutim uvjerljivo prikazuje i aktualnu društvenu atmosferu pod snažnim utjecajem Katoličke crkve.

Tak kak je filmskog kritičara i redatelja Arsena Oremovića nudi pak potresan uvid u unaprijed izgubljenu bitku jednoga upornog oca za skrbništvo nad vlastitom kćeri. Pored emocionalnog života stoičkog, ali opsesivno upornog junaka koji usprkos neprijateljskom stavu bivše supruge ne odustaje od djevojčice koju nije vidio godinama, Tak kak je nudi i uvid u problematični hrvatski pravni i socijalni sustav.

Nehumane manipulacije

U fokusu Života od milijun dolara Roberta Tomića Zubera najvećim je dijelom nesretni epilog humanitarne akcije za Noru Šitum u pravnoj i medijskoj bitci između njezinih roditelja i Udruge Hrabro dijete. Opredijeljen, ali empatičan, istraživački i potresan, film je još jedna studija o neprilagođenosti hrvatskog zakonodavstva koje otvara prostor nehumanim manipulacijama.

U Moj život bez zraka Bojana Burnać daje primjer modernog sportskog dokumentarca okrenutog prvenstveno psihološko-egzistencijalističkoj problematici u približavanju neobičnog sporta ronjenja na dah i svjetskog rekordera Gorana Čolaka. Riječ je o redateljskom prvijencu snimateljice koja se i sama bavi tim sportom.

Ugledna fotografkinja Vladimira Spindler filmom Mama, zašto plačeš… dosiže vrhunac svoga dosadašnjeg filmskog stvaralaštva u autoportretu depresivne samohrane majke dvoje umalo odrasle djece. Crno-bijeli vizualni potpis ponovno otkriva svu raskoš jednog izbrušenog talenta, koji ovoga puta posreduje i iznimno životne protagoniste, s autentičnim dvojbama i nesnalaženjima.