ALADIN: Igrana reciklaža crtića koja bi bez Smithove uloge brzo pala u zaborav
Je li i nama Genie uslišao jednu od želja – da igrana realizacija filmskog klasika Aladin koji datira još iz 1992. bude uspješna i zanimljiva? Teško je reći. Originalni Aladin, nastao u periodu kada i kultni Ljepotica i Zvijer i Kralj lavova, animirani je cjelovečernji film koji je definitivno jedan od najvećih Disneyevih dragulja i svakako jedan od najprepoznatljivijih bajki i priča u povijesti.
Jednako tako je i najuspješniji film te godine kada je ostvario čak 504 milijuna dolara na kino blagajnama. Animirani film obiluje zanimljivim i upečatljivim likovima, simboličnim pjesmama, dobrom pričom i mnogim drugim elementima koji svrstavaju Aladina pri vrhu kvalitetne animacije.
Naravno, u takvim situacijama uvijek je rizično kako prenijeti takav klasik iz animacije u igrani film s glumcima koji ne mogu imati jednake ekspresije i geste kao animirani likovi. Treba se prisjetiti da većina takvih filmova nije bila najbolje prihvaćena ili jednostavno su vrlo brzo zaboravljeni. Maleficent, Ljepotica i Zvijer te ovogodišnji Dumbo nisu dobro prihvaćeni od strane publike i jednostavno nisu dobro prenijeli esenciju originalnih crtića u igrani film.
Odlične lokacije
Aladin je klasična priča koja govori o borbi dobra i zla. U središtu priče je istoimeni lik (Mena Massoud), siromašan mladić koji pronalazi čarobnu lampu u pećini. Misleći da je to najobičnija lampa, biva iznenađen kada iz nje izađe plavi entuzijastični duh Genie (Will Smith) koji Aladinu odluči ispuniti tri želje. Jedna od tih želja je da postane arapski princ kako bi oženio princezu Jasmine (Naomi Scott).
Duh Genie pomogne mu u tom naumu, no Aladin sam mora raditi na sebi kako bi opravdao svoju titulu princa i zaista osvojio princezu Jasmine.
Film je ambijentalno jako dobro napravljen. Lokacije pustinja, palača, pustih oaza definitivno odišu orijentalnim krajolikom te lagano pružaju jednaki ugođaj poput filmova kao što su Pijev život te Marigold Hotel. Film je lijepo režiran pod redateljskom palicom Guyja Ritchieja koji je pomalo neobičan izbor za ovakav žanr filma s obzirom da je poznatiji po filmovima koji obiluju akcijom, oružjem i brojnim surovim ubojstvima kao što su Snatch, RocknRolla i Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške.
Doduše, Guy je dokazao da mu i ovakav žanr filma leži te po pitanju režije film nema ni jedan nedostatak te je raskadriran u duhu cijele radnje. Kada je prvi put objavljeno da će Smith utjeloviti ulogu Genieja te preuzeti tron kojim je do sada kvalitetno kraljevao Robin Williams gledatelji nisu bili zadovoljni. Tomu nije pripomogla ni činjenica kada je izašla prva službena najava za film, a Genie je djelovao kao da su samo nalijepili Smithovo lice na CGI duha čime je Genie ubrzo postao meme, ali ne u pozitivnom smislu.
Ženski sultanat?
Gledajući film sa sigurnošću se može reći da Smith utjelovljuje lik dobroćudnog duha na potpuno drugačiji način od Williamsovog. Iako je Williams bez ikakve sumnje postigao nešto što vjerojatno nitko nakon njega neće moći nadmašiti, Smith je ipak uspio oživiti lika na svoj individualni i upečatljivi način. On je karizmatičan, zabavan, šarolik i daleko najzanimljiviji lik u cijelome filmu.
Nažalost, isto se ne može reći za dvoje glavnih likova Aladina i Jasmine. Vjerojatno jedini razlog zašto su Mena Massoud i Naomi Scott odabrani za dvoje glavnih protagonista je više materijalistički, odnosno zbog „lijepog lica“ i zato što su sličniji likovima iz crtića, a manje zbog glumačkog talenta, jer nijedan od dvoje glumaca nije uspio utjeloviti esenciju originalnih likova niti ih učiniti pretjerano zanimljivima. Ne pomaže ni činjenica da je Jasmine u ovome filmu napravljena kao lik koji promovira feminizam tako da želi predvoditi ženski sultanat te se taj dio ne uklapa u film. Jednostavno, osjeća se kao da je nametnuto i ubačeno bez pokrića.
Abu je za razliku od Iaga puno bolje realiziran. Iago je totalno neprimjetan, nimalo ekspresivan te nema veze sa svojim originalnim prethodnikom. U dijalogu se na momente nazire klišej, no nedovoljno da publici to ostane u lošem sjećanju.
Ništa više od simpatičnog
Najveći problem filma je taj što mu nedostaje taj jedan cjelokupni šarm i ugođaj koji je imao originalni crtić. Jednaki problem imao je i film Ljepotica i Zvijer iz 2017. godine te ovogodišnji Burtonov Dumbo.
Također, mnoge plesne scene se čine pretjerano stilizirano i prekičasto. Naravno, poanta mjuzikla jest da budu stilizirani, no u ovom slučaju te scene bi trebale djelovati kao da teku zajedno s pričom filma, a ne kao da su zasebne scene. Pjesme iz originalnog klasika su dobro prenesene i na ovaj film, iako ovdje iz nekog razloga djeluju pomalo patetično s čime originalni Aladin nije imao problema.
Žarke boje, kičasti kostimi, šljokice i likovi koji djeluju pretjerano lijepo kao da su ubačeni s plakata, nešto je na što će se malo odrasliji gledatelji morati priviknuti te zanemariti ukoliko bi htjeli potpuno uživati u filmu.
U svakom slučaju, Aladin je zabavan i simpatičan film koji se može pogledati u društvu prijatelja ili s obitelji, no isto tako ne može se očekivati kako će nadmašiti nezaboravni animirani original.
U hrvatskim kinima postoji i sinkronizirana verzija u kojoj su glasove likovima posudili Fabijan Pavao Medvešek, Franka Batelić i Mario Petreković.
