Ana Ratković: “Nije bitno gdje si ako radiš ono što voliš”

Dom hrvatskih likovnih umjetnika još uvijek je uistinu privremeni „dom“ slikama 38 hrvatskih autorica i autora na 3. Bijenalu slikarstva. Nakon što smo nedavno razgovarali s Grgurom Akrapom, ovog puta našli smo se s mladom slikaricom Anom Ratković u njenom preslatkom atelijeru kojega dijeli s nekoliko kolega slikara.

Ana Ratković rođena je 1988. u Zagrebu gdje je završila Školu primjenjene umjetnosti i dizajna, a nakon toga i Akademiju likovnih umjetnosti, smjer likovna kultura u klasi profesora Matka Vekića. Do sada je izlagala na više skupnih i tri samostalne izložbe. Radi kao profesorica likovne umjetnosti u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi.

Njezine slike nazvane su „likovnim haikuom“ zbog minimalizma boja, oblika i linija, a čitava jednostavnost kompozicije ostavlja prostor samo za intenzivan estetski užitak. Osim što smo razgovarali o njenim dvjema slikama koje su trenutno na Bijenalu, saznali smo ponešto i o Aninim trenutnim preokupacijama u slikarstvu te kakvo je njeno mišljenje o suvremenoj umjetničkoj sceni u Hrvatskoj.

Odakle ljubav prema slikarstvu?

Oduvijek sam voljela crtati i slikati. Upisala sam Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, pa mi je Akademija bila logičan korak nakon toga jer ima sličan koncept nastave, druženja s ljudima, atmosfera je opuštena i ljudi su iznimno topli i pristupačni. Nakon toga, nije mi padalo na pamet nešto drugo upisati.

Čime se trenutno baviš, koje teme te zaokupljaju? Imaš vrlo zanimljivu tehniku rada, reci nam nešto i o tome.

Trenutno radim na ciklusu pod radnim nazivom “Planine” koji ću izložiti u siječnju. Motiv su mi već duže vrijeme planine, samo što mi više nije toliko bitna tema, već način na koji ću izvesti slike. Sve će biti jako jednostavno. Igram se sa sjajnim i mat teksturama, kontrastima boja koji su kod mene veoma izraženi, bavim se optičkim igrama, znači bitniji mi je sadržaj, nego tema.

S obzirom na to da sve moje slike imaju jasno izražene granice između dvije boje, to postižem upotrebom pik trake koju izrezujem na razne oblike i tako izoliram pojedine dijelove slike. Nakon toga prefarbavam sliku uljem, a kada se osuši, skidam pik trake. To često zna biti veoma dugotrajan proces, jer između svake faze bojanja moram čekati da se prethodni sloj osuši. To mi daje vremena za razmišljanje o sljedećem potezu.

Što možeš reći o radovima koji su trenutno na Bijenalu?

Dio su istog ciklusa koji ću izložiti u siječnju. Trenutno sam u fazi skupljanja literarnog materijala za ciklus, sakupila sam nekih 10-15 knjiga koje se bave poviješću, mitologijom i filozofskim tumačenjima planina i njihovoj ulozi u raznim kulturama i narodima (što starija tumačenja, to bolje). Možda ću više o tome moći reći za dva mjeseca. Trenutno se ne opterećujem previše oko filozofskih tumačenja, već se vodim nekim instinktom i osjećajem radi kojeg sam i započela ciklus. Inače, jako volim provoditi vrijeme u prirodi i mislim da je planina simbol susreta prirode, natprirodnog i čovjeka. Opušta me boravak u prirodi, na taj način punim baterije i pronalazim mir. Mislim da ne postoji čovjek koji u susretu sa prirodom, naspram koje je mali i bespomoćan, ostaje ravnodušan.

Što misliš o slikarskoj sceni u Hrvatskoj?

Mislim da ima jako puno odličnih mladih (i ne smo mladih) i kvalitetnih slikara. Scena je živa, konkurencija je jaka, puno se radi i to mi je drago. Okružena sam ljudima koji se bave umjetnošću, to su mi uglavnom prijatelji tako da možda gledam na situaciju iz neke svoje perspektive, ali mislim da ima jako zanimljivih umjetnika.

Po tebi, zašto je dobro biti mladi umjetnik u Hrvatskoj, a zašto ne? 

Nije bitno gdje si ako radiš ono što voliš. Mislim da je svima koji se bave umjetnošću u jednom trenutku jako teško, pa bili u  New Yorku,  Londonu ili Zagrebu. U New Yorku ti je možda čak i teže jer si tamo u gradu prilika, a tu barem uvijek možeš reći da si u zabiti pa ti to može biti izlika za neuspjeh. Ništa nije teško ili lako samo po sebi, ti imaš moć da svojim postupcima usmjeravaš svoj život. Ako želiš biti vrhunski sportaš, frizer, odvjetnik ili umjetnik morati ćeš se jako truditi i nema drugog načina. Smatram da bi uređeno tržište umjetnina olakšalo život umjetnicima u Hrvatskoj.

Umjetnost uopće nije zastupljena u medijima koje prati većina ljudi, poput Jutarnjeg, Večernjaka ili Dnevnika, što je jednostavno žalosno. Kada vidim starletu iz realityja na naslovnici, zajedno sa objavom broja poginulih u npr. Ukrajini, najjače me pogodi apsurdnost vremena u kojem živimo. Međutim, kada dublje kreneš razmišljati o tome, vijesti su odjednom najmanji problem. Kultura je ovdje i sada. Ako medije interesira isključivo sport, politika i jeftini spektakli, neznam kako promijeniti tu situaciju. Mislim da nije problem u umjetnicima koji bi trebali biti „zanimljiviji“, već u medijima koji gube dostojanstvo objavom maloumnih vijesti. Iskreno, ne zamaram se previše time. Ako te nešto interesira, potrudit ćeš se da sam dodješ do toga ili će se stvari tako posložiti da vijest pronađe svoj put do tebe.

Zahvaljujemo se Ani na vrlo ugodnom razgovoru, a više o njoj i njenim radovima možete saznati na njenoj službenoj web stranici.

Ostalo je još svega nekoliko dana za pogledati postav Bijenala slikarstva. Završne događaje pratite na Facebooku.