ARCTIC: Do zadnje stanice tjelesne izdržljivosti

Za neke je ljude veličina otpora prirodnim nepogodama dokaz snage, volje življenja i jamstvo postojanja. Preživljavanje nije borba protiv zastrašujuće, živim ljudima nerazumljive smrti, veće prirodan otpor prestanku života.

Citat je iz knjige ‘Do posljednjeg sloja: u bespuću Himalaje’ autora Kalmana Žihe koji je preživio pad s himalajskog vrha (6090 m). Danas je umirovljeni profesor emeritus na FSB-u.

Početak filma je ležeran, gotovo kao reklama za votku s ledom snimljena s bogatim budžetom koji si može priuštiti snimanje na autentičnim lokacijama.

Vidimo čovjeka koji kopa kamenje u snijegu po tragovima riječi SOS, zatim odlazi na veće brdašce gdje s ručnom radio stanicom pokušava uhvatiti signal bilo kakve letjelice u blizini, vraća se u sklonište u olupinu aviona koji se srušio iz nama nepoznatog razloga, i završava dan s uobičajenom rutinom: večera, higijena, utopljavanje u vreći za spavanje, košmarni snovi… Vani je oko -25, a u skloništu koji minus manje. I sljedeći dan ista priča.

Od zatočenika do spasioca

Svakodnevnu rutinu prekida pad  helikoptera u blizini pri čemu pilot pogiba, a kopilot, mlada žena, teško ranjena ostaje zaglavljena u olupini. I tada počinje drama. Nakon što je vidio što se dogodilo, Overgård (Mikkelsen) mijenja svoju ulogu zatočenika u snijegu koji čeka te sam postaje spasilac koji djeluje.

Pokušaj spašavanja mlade žene uspijeva i sada oboje završavaju u njegovom skloništu. Overgård mora donijeti odluku, ostati i čekati spas ili krenuti u nepoznato. Ne znamo točno što je utjecalo na njegovu odluku da se pokrene iz sigurnog skloništa, možda miris tople juhe s ramen rezancima ili toplina vatre plinskog grijala ili jednostavno izazov prirodi i životu samom. Ovome se svakako može pribrojiti i ona najobičnija riječ humanost koja tako često u ekstremnim uvjetima odjednom iz dubine ljudskog bića ispliva na površinu. U takvom slučaju dovoljan je i topli stisak hladne ruke i pokoja riječ „nisi sama“ i „stisni“ koju Overgård povremeno izgovara ženi koju kroz zametenu bijelu pustinju vuče na saonicama.

Priroda i čovjek

Rizik u svakom slučaju ima cijenu. Ako je u pitanju ulog sam život, razrješenje biti ili ne biti u konačnici je uvijek velika enigma sve do samog kraja. Overgård je riskirao. Nakon niza zastrašujućih i manje strašnih scena, došao je do kraja. I preživio.

Režiser Joe Penna je također riskirao. Poznati youtuber se prvim dugometražnim filmom upustio u vode gdje plivaju velike filmske zvijeri i… preživio.

Na plakatu je istaknuto da je ovo jedan od najboljih filmova o preživljavanju. Veliki je popis filmova snimljenih na robinzonsku temu. Vjerojatno je još veći popis onih koji nisu i nikad neće biti snimljeni.

U svim pričama, u glavnoj ulozi je čovjek i njegova priroda koja je uglavnom oprečna suživotu s prirodom koja ga okružuje. U obje prirode stalno treba nešto dokazivati,savladati, osvojiti, pokoriti, oduzeti, slomiti, skršiti, uništiti, pokazati da si jači čak i pod cijenu života samog.

„U pogibeljnim okolnostima izrone najdublje razine živućih jedinki, duboko skriveni nepoznati odzivi tijela i duha na krajnje izazove prirode. Bolje ne provjeravati”, rekao je Kalman Žiha, čovjek s početka priče.

Ako bi danas postojali stvarni likovi o kojima je film snimljen, u ovako dramatičnom boravku izvan zone komfora sigurno ne bi više bili među živima.