novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Vizart

Arteria – Festival filma o umjetnicima: Hrvatske kiparice “izmakle iz očišta”

Foto: Jelena Ratko/ Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

Umjetničko stvaranje često je prikazivano kao glamurozna aktivnost povlaštenih pojedinaca koji svoju viziju s lakoćom postvaruju, pa talent pretvaraju u slavu. Rijetki će se, govoreći o tome, sjetiti druge strane umjetničkog stvaranja koje često počiva na nekom obliku traume ili devijacije od standardnog odnosa pojedinca prema društvu. Potaknut idejom o istraživanju, kako kaže, te „opasne strane umjetnosti“ i analiziranju „mehanizma koji vodi stvaranju i koji, gotovo kompulzivno, opetovano vuče prema tome da se izražavamo u odabranoj formi“, Emil Matešić organizirao je filmski festival Arteria, čije se prvo izdanje do sad pokazalo izuzetno uspješnim.

Novi festival filma o umjetnicima započeo je prikazivanjem hrvatske premijere dokumentarca “Duras i film” u petak, 29. siječnja u prosoru Kulturno informativnog centra – KIC u Preradovićevoj. Emil Matešić, inače ujedno osnivač i programski direktor Zagreb Film Festivala, okupio je na jednom mjestu deset filmova koji problematiziraju odnos autora sa stvaralaštvom, predstavljajući tako umjetnost iz perspektive umjetnika – kao način života, kao poziv koji je nemoguće odbiti, kao borbu koja nerijetko za sobom ostavlja negativne posljedice. Bez obzira na manjak sredstava koja bi im mogla omogućiti minimum potreban za egzistenciju, a onda s lakoćom zanemarujući negativne posljedice koje to ima za njihovo mentalno zdravlje, umjetnici već stoljećima stvaraju jer moraju zadovoljiti svoju unutarnju potrebu za izražavanjem. Dok je muškarcima to oduvijek dopušteno, žene su dugo bile smatrane nekvalificiranima za bavljenje umjetnošću bilo koje vrste. Kada im je bilo dopušteno da pokušaju, stvarale su kod kuće, iz hobija, bez mogućnosti obrazovanja na tom području.

Foto: en.unifrance.org
Foto: en.unifrance.org

Na većini europskih likovnih akademija ženama nije bio dozvoljen redoviti upis sve do dvadesetih godina 20. stoljeća. Mogućnosti umjetničkog školovanja žena u Hrvatskoj počele su se razvijati još kasnije, a upis žena na Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt, preteču današnje Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, godinama je izazivao negativnu kritiku od strane javnosti. Privatna poduka iz crtanja i slikanja bila je najčešće dio odgoja djevojaka iz najviših društvenih slojeva, dok se rijetke opredjeljuju za kiparstvo. Festival Arteria ugostio je povjesničarku umjetnosti Dariju Alujević, koja je održala predavanje „O položaju kiparica krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Zagrebu“. Nakon toga prikazan je kultni francuski film “Camille Claudel” (1988.) redatelja Bruna Nuyttena o proslavljenoj kiparici i Rodinovoj muzi.

Camille prvenstveno znamo kao Rodinovu muzu koja je, kao i većina umjetnica toga doba „ostala u sjeni svoga učitelja“, istaknula je Alujević kojoj je kiparica poslužila kao „lightmotiv za istraživanje kiparica s našeg područja“. Naša „prakiparica“, kako ju je nazvala Alujević, bila je Marija Oberstar, danas potpuno nepoznata i zaboravljena učenica prvog akademski školovanog hrvatskog kipara Ivana Rendića. Krajem 19. stoljeća, list Vienac objavio je apel za pomoć talentiranoj mladoj kiparici bez mogućnosti afirmacije u javnosti. Nekoliko mjeseci nakon toga, u istom je listu objavljena vijest o njenom odlasku iz Zagreba zbog majčine bolesti koja ju je natjerala na povratak u rodnu kuću i brigu o kućanskim poslovima.

Foto: radio.hrt.hr
Foto: radio.hrt.hr

Na izložbama Društva umjetnosti u Zagrebu početkom 20. stoljeća nalazimo dvije danas gotovo zaboravljene kiparice hrvatskog porijekla školovane na bečkoj Kunstgewerbeschule; Renée Vranyczany–Dobrinović i Helenu (Lonu) Zamboni. Obje su tada u tisku smatrane „našim“ kiparicama. Bez obzira na to, danas su njihova imena potpuno nepoznata. Renée Vranyczany autorica je skulpture Krista ispred opatijske evangeličke crkve i jednog muškog portreta u gliptoteci. O njenom radu neko je vrijeme pisao Matoš, a njena se djela po visokim cijenama i danas prodaju na internetskim aukcijama. Ipak, kao i Helena Zamboni, nama je, kako je rekla Alujević, „potpuno izmakla iz očišta“.

Otvaranjem eksperimentalnog ženskog odjela na Obrtnoj školi 1904. proširile su se mogućnosti za institucionalno umjetničko obrazovanje žena. Tri godine nakon toga osnovana je Privremena viša škola za umjetnost i umjetni obrt, preteča današnje Akademije likovnih umjetnosti koja će označiti početak ravnopravnog školovanja. Već u prvoj generaciji školuje se i nekoliko kiparica među kojima je Alujević izdvojila Milu Wod i Ivu Simonović Despić. Prva je autorica Simbola pismenosti u Velikoj čitaonici zgrade Državnog arhiva u Zagrebu, kao i prva žena koja je izgradila javni spomenik u Hrvatskoj – skulpturu Stjepana Radića u Petrinji.

Foto: www.croatianhistory.net
Foto: www.croatianhistory.net

Kada bi u Hrvatskoj žensko kiparstvo bilo afirmirano koliko i muško, ne bi se spominjala samo ova četiri (najznačajnija) imena iz tog vremena. Greta Turković, danas poznatija kao dizajnerica, također je završila školu kiparstva. Osim nje, postoje umjetnice koje nikada nisu učinile niti prvi korak ka afirmaciji u kulturi, kao što je kiparica Emina Perić koja nikada nije izlagala. Žene poznatih umjetnika kao što je Ivo Frangeš također su se bavile kiparstvom, no isključivo iz hobija. Ona za koju Alujević kaže da bismo ju „možda mogli usporediti s Camille Claudel“ je Ruža Klein, koja je Ivanu Meštroviću bila ono što je Camille bila Rodinu – inspiracija i nikad konkurencija.

Be social

Komentari