novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Manjkavosti preko kojih se ne može prijeći (“Baby Driver”, E. Wright)

baby driver
Foto: facebook.com/BabyDriverMovie
Vrijeme čitanja: 4 minute

Posljednjih dvadeset godina filmovi Edgara Wrighta dolaze kao više nego dobrodošlo osvježenje u moru komercijalnog filma holivudske produkcije koja suhoparno i bez imalo truda reproducira jedan te isti obrazac filmova čije su konvencionalne odrednice toliko ustaljene da značajnije razlike među njima nema. Kada je riječ o radnji, tipu likova i njihovoj motivaciji, svaka je komedija, akcijski film ili horor nalik drugima unutar žanra: plošan, pojednostavljen i predvidljiv. Već smo oguglali na te filmove eskapističke naravi koji počivaju na jednodimenzionalnim karikaturama likova, njihovim dijalozima i nevoljama u koje upadaju s ciljem da nas nasmiju, preplaše ili fasciniraju.

No nije problematičan samo sadržaj komercijalnog filma već i način na koji se prikazuje. Čitav spektar filmskih sredstava, što vizualnih što zvučnih, sveden je na nekoliko bazičnih rješenja čija svrha nije obogaćivanje i razvijanje jezika filma i njegove poruke, već prazan prostor prezentacije ionako plošnih scenarija. Ovaj izostanak snimateljskog, montažnog, glazbenog i, na koncu, redateljskog potpisa u moru jednakih filmova često banalizira filmsku zabavnu industriju do fascinantno zatupljujućih razmjera. Međutim, postoje filmaši koji brane obraz ovoj branši i među njima zasigurno se nalazi engleski redatelj Edgar Wright koji je stvorio neke od najzabavnijih filmova (spomenimo već kultnu Three Flavours Cornetto trilogiju) posljednjih godina kombinirajući konvencionalne elemente industrije s osobnim, danas već vrlo prepoznatljivim, stilom kreiranja filmske priče.

Ono što izdvaja potpis Edgara Wrighta jest pažnja koju usmjeruje na vizualni i auditivni aspekt filma. Kamera, glazba, montaža (sjetimo se samo brzih kratkih rezova u Hot Fuzzu) angažirano sudjeluju u kreiranju priče i postizanju željene atmosfere. Jednostavno rečeno, Wright koristi razne mogućnosti filmskog jezika i to baš unutar žanrova koji su te mogućnosti davno otpisale. Ove je godine sličan iskorak pokušao učiniti sa svojim novim, akcijskim filmom – Baby Driver.

baby driver
Foto: facebook.com/BabyDriverMovie
Ritam vožnje

Baby (Ansel Elgort) je mladi getaway driver, odnosno vozač čija je zadaća odvesti pljačkaše s mjesta zločina do sigurne zone. Premda je najbolji u tom poslu, u njemu ne uživa jer ozbiljni kriminalci o čijoj sigurnosti brine nisu njegov tip. Međutim, Baby nema izbora jer je nekoliko godina unatrag ukrao automobil u želji da se samo dobro provoza, no nije znao da je vlasnik auta, Doc (Kevin Spacey), velika glava u svijetu kriminala. Doc prisiljava talentiranog vozača da sudjeluje u njegovim pljačkaškim akcijama sve dok ne isplati dug za auto koji je ukrao. Baby svoje zadatke izvršava besprijekorno jer uz pravi glazbeni ritam može izvesti štogod je potrebno da umakne snagama reda.

U prometnoj nesreći u kojoj je izgubio roditelje, Babyju je djelomično oštećen sluh zbog čega čuje neugodne šumove. Stoga ga kroz život vodi glazba koju neprestano sluša: umanjuje mu traumu, okupira misli i ublažava samoću. No baš u trenutku kada stvari trebaju krenuti na bolje jer se bliži kraj otplate duga te upoznaje djevojku imenom Debora koja mu se sviđa (Lilly James), Doc ne namjerava tako lako ispustiti iz ruku svog najboljeg člana tima.

baby driver
Foto: facebook.com/BabyDriverMovie
Ritam filma

Kao što smo već u uvodu naveli, Wright odabire komercijalni žanr (sa svim uvriježenim karakteristikama koje posjeduje) te mu potom pridodaje neke nove elemente i vlastite ideje koje već izlizane konvencije čine svježima i zabavnima. U ovom slučaju, akcijskom filmu pridodaje glazbu, ne samo kao zabavan i kul lajtmotiv za nabrijavanje gledatelja, nego pokretač i konstitutivni element radnje filma. Pomno odabrane pjesme ne pokreću samo vožnju traumatiziranog Babyja već film u cjelini pa se fantastičan ritam glazbe, kakvog se ni Damien Chazelle ne bi posramio, ogleda od ritma koraka i dijaloga likova do fascinantno sinkroniziranih scena pucnjave.

I dok glazba doslovce daje ritam filmu, kamera Billa Popea taj tempo prati u stopu. Imajući u vidu da, sukladno dosadašnjom praksom Edgara Wrighta, u filmu gotovo uopće nije korištena digitalna tehnologija snimanja, scene vožnje i više su nego uvjerljive i fascinantne te me uistinu zanima kako su neke od njih uspjeli izvesti. Rijetki su tako ustrajni redatelji (i rijetki si to mogu priuštiti) u klasičnoj filmskoj tehnici posljednjih godina, naročito kada su akcijski filmovi u pitanju. Prirodnost nevjerojatnih cestovnih vratolomija koja je pritom postignuta, za svaku je pohvalu. No i sa smanjenom dozom adrenalina, kamera se, naročito tijekom kretanja likova, kreće uz njih živahno i agilno, angažirajući pažnju gledatelja u ritmu (ne biste pogodili) glazbe u pozadini.

baby driver
Foto: facebook.com/BabyDriverMovie
Želja da se bude kul koja ostaje želja

Očigledno je, dakle, da je u ovu priču uloženo mnogo truda i dobrih ideja koje ga u startu izdižu nad brojnim filmovima slične tematike. Nažalost, to nije ispalo dovoljnim da bih filmom bila zadovoljna. Štoviše, uz očekivanja koja sam gajila, iz kina sam izašla poprilično razočarana. Sjajni tehnički elementi filma nisu mogli nadomjestiti scenarij koji je bio labav i neuvjerljiv u cjelini, a naročito u vidu dijaloga između likova. Premda ima ponešto iznimaka, replike likova, valjda u nadi da istovremeno budu omaž žanru i zabava za gledatelje, uglavnom su toliko ispolirane i izvještačene da i sami likovi gube na vjerodostojnosti izgovarajući ih. Na momente mi se činilo vjerojatnijim da ću ulicama grada vidjeti cestovnu potjeru kakva je izvedena u filmu, negoli čuti razgovore poput onih između Babyja i Debore koji nisu bili samo neuvjerljivi, već i nevjerojatno cringy.

Odrazilo se to i na same glumce koji svoje uloge uglavnom nisu uspjeli iznijeti dobro. Isprva uzbudljiv angažman Kevina Spaceyja i Jamieja Foxxa rezultirao je osrednjim i (naročito u slučaju Foxxa) pretjeranim ulogama koje nisu ponudile ništa novo. I mladi Ansel Elgort dao si je truda, no od frajera do apsolutnog cringea, teško je dodijeliti konačno dobru ocjenu. Cjelokupni je dojam da su se svi trudili biti kul u jako kul filmu, no u tom se pokušaju sve razvodnilo. Scenarijska rješenja u drugom dijelu filma tome nisu pomogla.

Na koncu, rekla bih da već davno nisam gledala film s tolikom količinom dobrih i loših elemenata. Za mene su, nažalost, prevladali oni loši jer sam od Wrighta očekivala više. No moram priznati da ću akcijske scene odvrtjeti sigurno još koji put, a napravit ću si i listu pjesama iz filma da imam materijala za svoje jurišanje autocestom devedeset na sat. I da, pokušat ću se ne naježiti svaki put kad čujem riječ baby.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari