Kaotičan neo-noir na Tarantinovom nasljeđu (“Bad times at the El Royale”, D. Goddard)
Godine 1944. nastao je egzistencijalistički dramski tekst Jean-Paul Sartrea – No Exit. Drama je okupila tri protagonista koji su, pronašavši se u prostoriji koja simbolizira oblik zagrobnog života, postali zauvijek osuđeni jedni na druge na što se referira i sveprisutna Sartreova misao: „Hell is other people.“ Ista je misao s lakoćom mogla postati središnji motiv kaotičnog neo-noir trilera Drew Goddarda – Bad Times at the El Royale (2018.) koji, osim obećavajuće glumačke postave i akcije, prate izuzetno zrela režija i doslijedan, čak inovativan scenarij.
”All roads lead here”
Film započinje dinamičnom otvarajućom sekvencom čiji se kadrovi gotovo prelijevaju jedan u drugi. Statičnost kamere i pravilne kompozicije spajaju se s oštrim rezovima i pretapajućim radnjama anonimnog muškarca koji ispod podnih dasaka hotelske sobe sakriva torbu prepunu novca, a zatim sakriva dokaze počinjenog djela. Sekvencu prekida iznenadan i prodoran zvuk vatrenog oružja koje pripada nepoznatoj silueti na pragu hotelske sobe, muškarac je brutalno usmrćen, a dopadljivu filmsku glazbu zamjenjuje tišina.
Radnja započinje deset godina kasnije i smještena je u 1969. godinu. Hotel El Royale, nekoć glamurozno okupljalište slavnih lica američke povijesti, postaje mjesto koje će ispreplesti sudbine sedmero potpunih stranaca vođenih različitim motivima i tajnama. Središtem se hotela proteže široka crvena linija koja sugerira granicu između Californije i Nevade nudeći svojim posjetiteljima zanimljivu mogućnost biranja savezne države u kojoj će odsjesti. Otkad je hotel izgubio kockarske ovlasti, izgubio je i većinu svojih posjetitelja, a jedan je zaposlenik postao dovoljan za izvršavanje gotovo svih hotelskih dužnosti.
Mladi recepcionar, a ujedno i jedini hotelski zaposlenik, Miles Miller (Lewis Pullman) pridošlim gostima Californiju predstavlja kao ”toplu i sunčanu”, a Nevadu kao utočište ”nade i mogućnosti”. Ipak, nakon što među pridošlim gostima hotela koje utjelovljuju Jon Hamm, Cynthia Erivo, Dakota Johnson i Jeff Bridges uoči svećenika, Miles mu uputi upozorenje sugerirajući mu mračnu prošlost hotela.
Od glamuroznog hotela do purgatorija
Bad Times at the El Royale odvija se na pozadini moderne američke povijesti na koju se neprekidno, ali suptilno referira, a sam El Royale predstavlja fikcijsku referencu na slavni i intrigantni Cal Neva Lodge koji je u vrijeme Sinatre bio na glasu zbog svojih afera. Zidovi su hotela ispunjeni naslovnicama i fotografijama slavnih američkih ikona koje su svojevremeno posjećivale hotel te ondje priređivale zabave, stoga Miles sugerira da mjesto u kojem su afere zamijenile moral i istinu ”nije mjesto za svećenika”. Posjetitelji hotela tijekom naredne noći postaju osuđeni jedni na druge, premda se u njihovim pogledima naziru sumnja i nepovjerenje, a njihove se skrivene namjere ne odvijaju prema planu i ne prolaze nekažnjeno.
Događaji koji će uslijediti u potpunosti gube svaki oblik oslonca. Granica između Californije i Nevade postaje granica između morala i propasti, a El Royale postaje čistilište u kojemu se isprepliću motivi dobra i zla te konačnog spasa i vječne kazne. California i Nevada dolaze sa svojim mogućnostima i posljedicama, a svaki od likova dolazi s tajnom, traumom i kompleksnom pozadinom iz prošlosti koju Goddard sugerira snažnim i fragmentiranim flashbackovima.
Dominantan filmski element predstavlja scenarij koji, osim režije i produkcije, također potpisuje Goddard. Premda se čitav koncept teško odupire zaključku da neodoljivo podsjeća na posljednji Tarantinov triler The Hateful Eight (2015.), njegova ga kompleksnost, slojevitost i nepredvidljivost čine iznimno inovativnim.
Neonska estetika i poetika nasilja na Tarantinovom nasljeđu
Bad Times at the El Royale je kaotičan, nasilan i bizaran. Radnja je podijeljena na poglavlja i razvučena na 141 minutu te, premda ni u jednom trenutku ne gubi napetost, na samom kraju postaje znatno otežana iziskujući tipično taratinovsku kulminaciju u brutalnom izljevu nasilja. Priču zaokružuje karizmatični Billy Lee (Chirs Hemsworth) čiji lik utjelovljuje direktnu referencu na Charlesa Mansona što potvrđuju i repetitivne fikcijske vijesti iz crne kronike koje oponašaju slavne „Tate murders“. Billy Lee je protagonist kulta čija se uvjerenja odnose na slobodnu volju te borbu dobra i zla. Naime, motivi se slobodne volje i posljedica vlastitih odluka isprepliću filmom do njegove zadnje minute i ostaju presudni za konačno razrješenje gusto zapletene narativne mreže.
Hotel El Royale odiše uspomenama na vlastitu veličinu, a njegova detaljna scenografija postaje živuća i diše zajedno sa svojim likovima tvoreći ključan element filmske estetike. Zapanjujuća je vizualna struktura prelivena intenzivnim i obojenim svjetlima koja se međusobno stapaju u noćnom ambijentu čineći ga začudnim, zasljepljujućim i spektakularnim. Bad Times at the El Royale predstavlja vrhunski spoj nasilja, zapanjujuće scenografije i filmske glazbe koji u svakom slučaju ne smije proći nezapaženo, a njegova će ga dosljednost i spretnost na misterioznom terenu bez sumnje istaknuti kao jedno od boljih autorskih ostvarenja ove godine.
