novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Balade Petrice Kerempuha” (HNK Varaždin): Kerempuh protiv siromaštva i Europske unije

Foto: www.hnkvz.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu 26. je veljače premijerno odigralo predstavu “Balade Petrice Kerempuha” u režiji Georgija Para. Ove godine obilježavamo 80. godišnjicu izdavanja slavnih “Balada” Miroslava Krleže, što je zasigurno povod ovom varaždinskom uprizorenju. “Balade Petrice Kerempuha” su remek-djelo kajkavske književnosti, iako nisu pisane isključivo iz žive kajkavske riječi prve polovice 20. stoljeća, već je Krleža u svom radu proveo i sustavno istraživanje starih kajkavskih pisaca poput Belostenca i Habdelića te time u “Balade” utkao i jezikoslovni značaj.

Njihova vrijednost uvijek se iznova potvrđuje njihovom neprestanom obradom u popularnoj i suvremenoj kulturi pa je tako Darko Rundek 2008. snimio i izdao album “Balade Petrice Kerempuha” s desetak balada uglazbljenih za potrebe istoimene predstave Ulysses teatra. Hvaljena etno skupina Cinkuši redovito uglazbljuje stihove Krležinih pjesama poput Nenadejano bogčije zveličenje i Mizerere tebi, Jeruzalem, dok se etnomuzikolog, skladatelj i aranžer Božo Potočnik stihovima balade Stric-vujc inspirirao za skladbu Idu babe od zornice.

Redatelj Paro i dramaturg Marijan Varjačić s varaždinskom su predstavom željeli uspostaviti kritički odnos između Krležinih riječi i današnjice. Stoga su osmislili širi kontekst predstave u kojem likovi prosjaka i običnih građana kopaju po smeću i sakupljaju plastične boce, pritom recitirajući uvijek bolno aktualne stihove. Njima se kao apokaliptični propovjednik pridružuje Petrica Kerempuh (Jan Kerekeš) u, na neki način donkihotovskoj želji da se bori s nedaćama, nepravdom i zlom ovoga svijeta.

Predstava tako započinje susretom dvoje poznanika ili prijatelja (Ljubomir Kerekeš i Zdenko Brlek) čija uvodna, klišejima (ne)inspirirana žalopojka prerasta u Khevenhiller, jednu od najslavnijih balada univerzalno prepoznatljivu po stihovima: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu“. Unatoč tim, na prvi dojam optimističnim stihovima (koje u predstavi naizmjence recitiraju Kerekeš i Brlek), “Balade Petrice Kerempuha” u svojoj su suštini izrazito mračno djelo u kojem nema ni nade niti ičega smiješnoga.

Foto: www.hnkvz.hr
Foto: www.hnkvz.hr

“Balade Petrice Kerempuha” govore o potlačenom malom čovjeku koji se bezuspješno bori sa sustavom i živi pod teretom nametnutih autoriteta – seljak pod čizmom Crkve, krune, raznih vlastelina ili osvajača („Presvetli, Preuzvišeni, Veleučeni i Poglaviti, kaj smem tri čebra srebra kak štibru platiti?). Krleža je u svoje stihove upisao i oštru kritiku Crkve te lažnog, često dvoličnog morala, odnosno općeg društvenog nemorala („biškup je vražnji fičfirič, znutra vočje lakom ftič, kak stvoril da ga je hudič“). U konačnici, stihovima poput „nigde nigdar nade ni pomenjši traček“ iz balade Po Medvednici, kmet dužen je još od lani“ iz Lamentacije o štibri ili „Evropa za nas ima štrik“ iz Komendrijaša nije potrebno dodatno osuvremenjivanje; njihovo je značenje i danas aktualno, a poruka nedosmisleno jasna.

Ipak, autori varaždinske predstave odlučili su Krležine riječi smjestiti u današnjicu uz likove koji kopaju po smeću u potrazi za plastičnim bocama, a pritom nisu niti ne izgledaju kao beskućnici, već su obični građani koji su ostali bez drugih mogućnosti u životu. Doduše, na trenutke je to učinjeno pomalo banalno kako bi se podilazilo publici s nekim duhovitim replikama ili sa scenom u kojoj Brlekov i Kerekešov lik idu popiti par čašica. Ti momenti bacaju krivo svjetlo na same “Balade Petrice Kerempuha” jer one možda govore o običnom, jednostavnom čovjeku iz naroda, ali zasigurno nisu pisane kao pučke pjesme. U predstavu se nekako uvukla i Europska unija koja isto tako iskorištava malog čovjeka izgubljenog i zarobljenog u birokratskom sustavu i egzistencijalnim problemima, pa stoga cijela predstava završava uz Odu radosti čiji su originalni stihovi zamijenjeni Krležinima.

Uz uvođenje Brlekovog i Kerekešovog lika čiji susret kod smetlišta postaje vremenski i prostorni okvir predstave (i čija interakcija između pojedinih balada nasmijava publiku), redatelj je zamislio nekoliko atraktivnih i dinamičnih prizora kako bi se „Balade“ scenski što tečnije povezale, s obzirom na to da ipak nije riječ o cjelovitom dramskom djelu. Ritam predstave uspostavio je i s izmjenom grupnih i samostalnih scena, monološkim i dijaloškim izvođenjem pojedinih balada te uglazbljivanjem određenih stihova, za što je zaslužan Vid Kralj Novak.

Tako Ljiljana Bogojević pjeva stihove balade Gumbelijum roža fino diši, dok Hana Hegedušić u ulozi pomalo ekscentrične hipijevke iz kontejnera za smeće recitira još jednu iznimno poznatu baladu, Ni med cvetjem ni pravice, što stvara poprilično upečatljivu scensku sliku. Stih „Lepe ti je, lepe ti je, fijolice dišeče, kad se pava po stezice, prek gartlica šeče“ postaje refren koji Hegedušić pjeva u stilu međimurskih narodnih popijevki. I Jan Kerekeš u jednom prizoru zasvira gitaru, ako se ne varam uz odabrane stihove iz Planetariuma. U jednom se trenutku u predstavi i repa, uz glazbenu podlogu sviranu po kontejnerima i poklopcima kanti za smeće, stoga se scenografije Aljoše Para pokazala funkcionalnom i tematski prikladnom.

Foto: www.hnkvz.hr
Foto: www.hnkvz.hr

Neke su balade izvedene u cijelosti, od nekih samo dijelovi, dok su iz nekih balada iskorišteni tek pokoji citati kako bi se povezali pojedini dijelovi predstave. Kada Sunčana Zelenika Konjević u jednom prizoru ulazi na pozornicu, Jan Kerekeš joj dobacuje „A koga vraga cmizdriš, zamusana mužača“, dok sam Petrica Kerempuh sa scene odlazi shrvan i razočaran uz riječi: „Megla v megli. Megleni glas v tami“. Osim monoloških uprizorenja balada, ansambl predstave zajedno izvodi Komendrijaše, za vrijeme čega hodajući na štulama na scenu ulazi Petrica Kerempuh, te Petrica i galženjaki koja je zanimljivo zamišljena, no poprilično neuvježbano izvedena kao danse macabre (ples mrtvaca).

Jedan od najsnažnijih prizora predstave vezan je uz baladu Lamentacija o štibri koju recitira Zdenko Brlek i pritom se svlači u potkošulju i duge gaće, simbolično prikazujući kako običnog čovjeka sve sajamnine, maltarine, ciglarine i desetine ogoljuju do srži. No, na zastrašujuće stihove publika je reagirala tek iritantnim smijuljenjem zbog Brlekovog svlačenja. Ženski dio ansambla ističe se i u izvedbi vjerskim motivima prošarane balade Stric-vujc, pri čemu na scenu iznose i jaslice, dok kao svojevrstan epilog izvrsno služi Nenadejano bogčije zveličenje.

Kostimografkinja Jadranka Tomić glumce je obukla šaroliko i stilski neujednačeno, od neupečatljive prosjačke haljine i ogrlice od češnjaka Ljiljane Bogojević do šarenih pernatih šalova Hane Hegedušić za kojom je perje redovito ostajalo na pozornici, dok je Jan Kerekeš kao Petrica Kerempuh obučen u tenisice i šareni sako kao dvorski paž iz neke srednjovjekovne komedije, što je moglo, ali srećom nije, završiti kao karikatura lika. Pohvale zaslužuje dobar glumački ansambl predstave koji predvodi Jan Kerekeš u jednoj od boljih uloga dosadašnje karijere, dobro kontrolira glas i pokrete, razgovijetan je i uvjerljiv. Posebice valja pohvaliti izvrstan kajkavski govor svih članova glumačkog ansambla, što je zasigurno jedan od najvećih aduta varaždinskih “Balada Petrice Kerempuha”.

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari