“Balkan macht frei” (Residenztheater München): Frljić provocira Njemačku

Jedno od najvećih i najuglednijih njemačkih kazališta, Residenztheater u Münchenu, prošle je sezone na svojoj pozornici ugostilo Olivera Frljića. Na poziv intendanta Residenztheatera Martina Kušeja, kontroverzni i nagrađivani hrvatski redatelj postavio je autorski projekt provokativnoga naslova “Balkan macht frei“. Predstava je premijerno izvedena 22. svibnja 2015. na daskama komorne scene Marstall, jedne od tri dvorane kojima raspolaže ta minhenska kazališna kuća, a naslov parafrazira rečenicu Arbeit macht frei koja i danas brojnim Nijemcima izaziva nelagodu.

Zbog naslova i zbog redateljeve poznate i otvorene kritičnosti spram povijesnih i aktualnih društveno-političkih procesa na prostorima bivše Jugoslavije, očekivao sam da će Frljić Nijemcima “predstaviti” Balkan. Naprotiv, predstava se gotovo uopće ne bavi Balkanom, već je Frljić odlučio preispitati njemačko društvo, politiku, ekonomiju, kulturu i povijest te odnose s manjinama, vjerskim zajednicama, useljenicima i izbjeglicama. “Balkan macht frei” iznimno provokativno i ekstremno radikalno otvara mnogobrojna osjetljiva pitanja iz njemačke prošlosti i sadašnjosti te europske budućnosti, a čini to u prepoznatljivom Frljićevom stilu.

Prikazom fizičkog nasilja, snažnom simbolikom te bolno izravnim jezikom, u čemu gotovo uvijek prelazi granice uvriježenog ukusa i političke korektnosti, Frljić želi provocirati gledatelje, ali putem medija i širu javnost kako bi potaknuo promišljanje određenih tema, suočio društvo s neriješenim i često ignoriranim pitanjima te uspostavio javni dijalog o aktualnim problemima zajednice u kojoj radi. Zato se hrvatskim društvom bavi kada režira u Hrvatskoj (Domovinskim ratom u “Aleksandri Zec”), srpskim kad režira u Srbiji (“Zoran Đinđić”), nasljeđem iz doba Jugoslavije kada radi veliku međunarodnu koprodukciju kazališnih kuća i festivala iz Ljubljane, Rijeke, Beograda i Skopja (“Kompleks Ristić”) pa se sukladno tome u Njemačkoj ne bavi Balkanom, već njemačkim društvom.

Doduše, inicijalna ideja jest bila da predstavom preispita položaj radnika s Balkana na gastarbajterskom radu u Njemačkoj te njihov odnos s njemačkim društvom (ili bolje rečeno, odnos njemačkog društva prema njima), no kroz rad na predstavi, koja je nastajala iz improvizacija na probama u suradnji s dramaturzima Marijom Karaklajić i Götzom Leineweberom te glumcima Franzom Pätzoldom, Leonardom Hohmom, Alfredom Kleinheinzom i Jörgom Lichtensteinom, Frljić se sve više počeo baviti njemačkim društvom – barem je tako rečeno u razgovoru glumaca s publikom nakon izvedbe predstave 16. travnja. Prvotna ideja djelomično je zadržana na samome Frljiću pa je tako središnji lik predstave postao kazališni redatelj Oliver Frljić – Bosanac koji je došao raditi u Njemačku.

Drugim riječima, Frljić je napravio predstavu kojom kritizira njemačko društvo, a u kojoj je glavni lik Oliver Frljić (igra ga Pätzold) koji vrijeđa njemačku publiku, provocira je temama poput migrantske krize ili odnosa s turskom zajednicom, kolektivno joj nameće krivnju za njemačke zločine iz 2. svjetskog rata te ubija velikane njemačke filozofije, književnosti i umjetnosti poput Goethea, Schillera, Kanta, Thomasa Manna, R. W. Fassbindera, pa čak i samog Martina Kušeja. U jednoj sceni gotovo da podilazi publici govorom kako Njemačka mora vratiti ponosni i snažni duh slavne prošlosti, a u sljedećoj je sceni Pätzold obučen u vjenčanicu i visoke pete te na koljenima simbolizira Njemačku koju drugi glumci siluju.

Vratimo li se s ovih nekoliko prizora na početak predstave, u uvodnoj sceni trojica glumaca ispituju Frljića (Pätzold) o tome što on kao stranac, Balkanac neupućen u njemačko društvo, povijest, politiku i gospodarstvo, uopće može ponuditi njemačkom teatru i njegovoj obrazovanoj publici? Na kraju krajeva, tko je uopće taj Oliver Frljić za kojeg su minhenski gledatelji možda tek čuli da ga prati kontroverzan glas? Zbog tih razloga Frljićev redateljski koncept sa samim sobom kao središnjim likom djeluje još hrabrije, dojmljivije i prikladnije jer se na taj način Münchenu predstavio kao osoba i redatelj, istovremeno komunicirajući željenu tematiku i poruke.

Kroz predstavu se provlače neki njegovi biografski podaci, oni najosnovniji dovoljni za razumijevanje konteksta, no mnogo je važnije ono što Frljić otkriva o svom radu, autorskoj poetici i kazališnoj filozofiji – a otkriva sve bitno. Tako glumci u tom “razgovoru za posao” publici doslovno objašnjavaju da Frljić radi politički teatar u kojem često prelazi granice dobrog ukusa i političke korektnosti te da se služi nasiljem kako bi prenio poruku, a netko izgovara i to da je on u Njemačku došao mrziti sve njemačko – koliko smo puta u hrvatskim medijima pročitali kako on mrzi sve hrvatsko samo zato što je kritičan prema određenima pojavama iz hrvatske prošlosti ili sadašnjosti? Time je predstavi dodan i blag autoironičan komentar.

Ovo metateatarsko funkcioniranje predstave na nekoliko razina te konstrukciju narativa upotrebom vlastite persone kao lika predstave Frljić je već koristio u remek-djelu o povijesti jedne/svoje obitelji “Mrzim istinu”. Tako je predstavama “Mrzim istinu” i “Balkan macht frei” zajedničko to što je Frljić u obje utkao određenu količinu autobiografskih i autorefleksivnih motiva, što je u obiteljskoj tematici predstave “Mrzim istinu” sasvim razumljivo, dok je u “Balkan macht frei” Frljić od svog lika učinio simbol stranca koji odbija integraciju u njemačku zajednicu te prijeti integritetu njemačkih društvenih i kulturnih vrijednosti.

Ova škakljiva tema već je dugi niz godina aktualna u kontekstu njemačke kulturne, obrazovne i imigracijske politike, no s pojavom izbjegličke krize i terorističkih prijetnji s kojima je Europa trenutno suočena, a što je eskaliralo u mjesecima nakon premijere predstave, “Balkan macht frei” zadobio je novi kontekst koji, recimo s prizorom ubijanja njemačkih velikana čija je ostavština podjednako vrijedna za cijelo čovječanstvo, simbolično progovara o itekako prisutnom strahu od uništenja europskog kulturnog kruga i vrijednosti na kojima je Europa izgrađena. Taj strah ne potječe samo od izvanjske prijetnje poput terorizma ili sve većeg broja muslimanskog stanovništva u tradicionalno kršćanskoj Europi, već aktualne krize dovode i do jačanja nacionalizma i novih fašističkih pokreta koji u svojoj suštini negiraju vrijednosti multikulturalne i tolerantne Europe.

Upućeni gledatelj (ili čitatelj) sjetit će se da je Frljićeva predstava “Nebožanska komedija” u Starom teatru u Krakowu zabranjena i skinuta s repertoara desetak dana prije premijere zbog prosvjeda nacionalističkih i religijskih grupacija, a danas u Poljskoj svjedočimo cenzuri medija i napadu na novinarske slobode. Iako se ta činjenica u predstavi eksplicitno ne spominje, samo Frljićevo iskustvo s tom situacijom kao da je utisnuto u duh ovog projekta. Sukladno tome, povijesne i političke provokacije imaju svoj stupanj efekta, no glavna misao predstave “Balkan macht frei” upravo se ostvaruje u tom suočavanju njemačkog, ali i cjelokupnog europskog društva s prijetnjom spomenutog urušavanja europskog civilizacijskog dosega.

U tom je kontekstu možda i najvažniji prizor predstave, a meni osobno najbolji, prizor molitve četvero glumaca uoči ili poslije nekog zajedničkog obroka. Oni ne reproduciraju riječi neke već poznate religiozne molitve, već izgovaraju riječi o slobodi govora i izražavanja, ravnopravnosti spolova, etničkih skupina i vjerskih zajednica, pluralizmu mišljenja, demokraciji i toleranciji. Moguće da su to riječi iz njemačkog Ustava ili možda Europske konvencije o ljudskim pravima, mogle bi to biti i riječi iz Ustava Republike Hrvatske. Bitno je to da je to molitva za općeljudske vrijednosti koje bi trebale biti temeljne vrijednosti svakog društva i pojedinca u doba Europske unije kada nas naše nacionalne, vjerske, jezične i kulturne različitosti povezuju i ujedinjuju.

Kazalište bez publike ne postoji, a predstava svoje značenje dobiva tek u gledateljevoj interpretaciji. Karakteristika je dobrog redatelja da zna procijeniti publiku za koju radi predstavu. Frljić je zahtjevan redatelj, on ne traži samo angažiranog, već i kazališno obrazovanog gledatelja (iako će ga zbog toga istovremeno podbadati) koji će primljene uvrede i eksplicitne slike moći usmjeriti u konstruktivno promišljanje društva u kojem živi. I tu činjenicu o svom radu minhenskoj publici također otkriva, i to već na samom ulasku u dvoranu, kada nas na zidu dočeka citat redatelja Jocze Savitsa koji gledatelju poručuje da svoje mjesto u publici treba shvatiti kao instrument čiji je smisao njegova aktivna upotreba.

Frljić svojim predstavama dovodi u pitanje dominantne i ustaljene društvene norme te tako ispituje koliko su one čvrste i vjerodostojne. Što prije netko na njegove provokacije reagira, to je društvo više nestabilno i opterećenije neriješenim pitanjima iz prošlosti ili problemima u sadašnjosti. U ovom je slučaju dobro procijenio da je njemačka publika primjerice zrelija za suočavanje s 2. svjetskim ratom, nego što je to hrvatska za suočavanje s Domovinskim ratom. Stoga je i veliki središnji monolog Franza Pätzolda postavljen iz ekstremno radikalnog kuta (suptilno se osuđuje takav ekstremistički svjetonazor), zbog čega sam se i ja, iako zapravo stranac među njemačkom publikom, osjetio prozvano i nelagodno.

Takvim izravnim obraćanjem Frljić ruši kazališnu iluziju i četvrti zid izazivajući gledatelja na reakciju i interakciju, što se na izvedbi predstave “Balkan macht frei” 16. travnja doista i dogodilo kada su neki cura i dečko iz publike ustali te prekinuli scenu mučenja u kojoj dvoje glumaca zalijevaju Pätzolda vodom dok on preko glave nosi platnenu krpu. Tijekom razgovora s publikom glumci su rekli kako to nije bilo planirano, već se ta vrsta interakcije po prvi puta dogodila. Osim toga, tom se razgovoru odazvao zaista velik broj gledatelja, njih više od stotinu (gledalište ima oko 150 mjesta) koji su željeli saznati više o procesu rada na predstavi, nastajanju izvedbenog materijala, kao i samom Frljiću, pri čemu im čak ni glumci i dramaturzi, koji su po prvi puta surađivali s Frljićem, nisu mogli u potpunosti odgovoriti. Dobar odjek predstave pokazuje i činjenica da je predstava odabrana kao jedna od 10 najvažnijih prošlogodišnjih produkcija po izboru kazališne publike koji je proveo portal Nachtkritik.de.

Mišljenja sam da se kroz ovaj tekst provukao dovoljan broj argumenata i primjera koji odgovaraju na spomenuto pitanje o tome što Frljić može Njemačkoj reći o njemačkom društvu i kulturi, a ako ništa drugo ponudio je njemačkoj publici jednu drugačiju perspektivu prema kojoj je teško ostati ravnodušan i nezainteresiran. Voljeli vi njegov rad ili ne, slagali se s njegovim metodama i porukama, Frljić je redatelj autentičnog autorskog rukopisa te beskompromisnog pristupa, ali i odličan poznavatelj zanata koji se veoma spretno poigrava višestrukim razinama funkcioniranja radnje i likova ili pak konstrukcijom kazališne iluzije te koji vas potiče na to da kritički promislite o konzumiranim sadržajima.