Bogat i raznovrstan postav 4. trijenala autoportreta u Samoboru
Četvrti trijenale autoportreta otvoren je 5. rujna u Galeriji Prica u Samoboru. Ovogodišnji trijenale, kao i prethodna tri, nastavlja tradiciju razrade motiva, počivajući prvenstveno na bogatoj Zbirci Lukin koja je objedinila autore različitih generacija i raznolikih izraza te zabilježila duh i karakter jednoga vremena.
Autoportret je jedinstveni dokument vremena koji ostavlja trag, interpretira odnos i ostvaruje dijalog sa samim sobom i bivstvom u sebi. Podložan je promjenama te se autoportreti nastali u različito vrijeme mogu uvelike međusobno razlikovati, ukoliko su nastali u periodima promjene svijesti, autopercepcije ili samopoimanja.
Veliki odaziv na Četvrti trijenale autoportreta s čak 190 pristiglih prijava potvrđuje činjenicu kako autoportret, kao jedna tradicionalna tema, ne prestaje intrigirati suvremene autore. Između 190 prijava žiri je odabrao 75 autora, iz Zbirke Lukin koja broji preko 2.000 likovnih djela odabran je 31 rad. Zbirka autoportreta kolekcionara Klementa Lukina zamišljena je, ne samo kao dokument jednoga vremena udjelima hrvatskih velikana (poput Becića, Dulčića, Friščića, Ivančića, Kavurić-Kurtović, Kinerta, Kulmera, Račkoga, Režeka, Ružića, Šebalja i mnogih drugih), već i kao poticaj suvremenim umjetnicima da nastave promišljati i stvarati unutar jedne od najkompleksnijih i najintimnijih tema u umjetnosti.
Autoportret kao odraz aktualnih promišljanja ili psihičkih stanja autora
U aktualnom vremenu obilježenom dinamičnim promjenama autoportret je vrlo često odraz aktualnih promišljanja ili psihičkih stanja autora. Dok se radovi Karle Čurčinski i Lucije Pavlišinove bave emocionalnim stanjima proživljenoga iskustva, kolažni rad Maruše Štibelj predstavlja vječnu potragu za identitetom, tj. mentalno putovanje fizičkoga rasta, zrelosti i integracije ideje o nama i drugima. Istovremeno Antonija Cesarec akcentuira dilemu kojim pravcem krenuti na razmeđi životnih putova.
Nevenka Miklenić pak životnu potragu definira preko fotografskoga medija unutar kojega simbolički interpretira međuzavisnost svake promjene, koja neminovno podrazumijeva nestajanje starih uvjerenja, misli i osjećaja da bi se oslobodilo mjesto za nova iskustva i znanja, dok Zoran Kakša život definira kao akumulaciju trenutaka, tumačeći onaj ključni stvaralački trenutak na razmeđi starih i novih grafičkih tehnika.
Eugen Varzić u klasičnoj tehnici ulja na platnu oblikuje dvostruki autoportret: u svaki segment fizionomije svoga lica utkiva proživljeno iskustvo života dok taj isti realistični prikaz potom deformira u odrazu na aluminijskoj foliji, čime bilježi težinu čovjekova fizičkoga i ponajviše mentalnoga preživljavanja u današnjem svijetu lišenom iskonskih vrijednosti.
Kaja Urh fokus s otuđenosti pojedinca premješta na ulogu same umjetnosti u vrijeme digitalnih medija i masovne kulture. Autorica u klasičnom mediju slike na platnu ilustrira proces učitavanja fotografije na digitalnom mediju čiji naziv It’s me… Loading. sugestivno objedinjuje dva medija te nameće pitanje posjeduje li tradicionalno slikarstvo i dalje istu težinu i značaj kao što je imalo u ranijim vremenima ili će doba digitalne umjetnosti u potpunosti zamijeniti tradicionalni umjetnički izričaj.
Valja istaknuti jedan od rijetkih reljefa pristiglih na ovogodišnje trijenale autoportreta. Namjerno ostavljajući tragove oblikovanja vidljivima, Ana Čolaković u terakoti oblikuje svoje lice koje izranja iz neobičnoga formata asocirajući svojim nepravilnim rubovima i dijagonalnim oblikom fragmente otkrivene tijekom arheoloških istraživanja koje poput slagalice valja složiti u smislenu cjelinu.
Osim snažnih figurativnih interpretacija vlastitih lica u radovima Nikole Džaje i kocke i bijele minijaturne ljudske figure te nesrazmjernim odnosom njihovih veličina šalje snažnu poruku značajne uloge individualnosti u današnjem svijetu globalizacije. Još jedna naglašeno simbolička skulptura djelo je Petra Ujevića koji svoju figuru smješta ispod stabla čija je krošnja nošena vjetrom zaslužna za dominantno kontemplativni dojam prikaza kipara u prirodi. Oblikovanjem lica koje izranja iz jastuka Marina Stoponja dopušta promatraču da metaforički zaviri u unutrašnjost njezina uma kroz zjenice oka. Pogled kroz pojedinu zjenicu razlikuje se jer akromatska lijeva polutka ukazuje na racionalnu stranu osobnosti dok desna polutka mnoštvom boja sugerira maštu, kreativnost i ideje kojima obiluje um umjetnika.
Četvrti trijenale autoportreta potvrdio je činjenicu da tema autoportreta i dalje uživa veliku popularnost, pri čemu psihoanalitičko prožimanje vlastitoga ja i problematika položaja umjetnika u suvremenom društvu predstavljaju ključna promišljanja u kontekstu teme autoportreta. Izložba traje do 8. listopada.
(iz teksta Sonje Švec Španjol)
