Istaknuto
17.07.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta I ovog tjedna u Novoj glazbi donosimo domaće i regionalne glazbene novitete na preslušavanje i glasanje za one koji to zaslužuju.

16.07.2019.

Vrijeme čitanja: 5 minute Hrvatski se redatelji pitaju po čemu je Hrvatska radiotelevizija javna, a po čemu hrvatska. Pozivaju da poručite HRT-u: 'Meni se to gleda!'.

Glazba

Izvještaj – Večer kada me Chui potpuno osvojio

09.12.2018. Anamaria Maričić
Vrijeme čitanja: 5 minute

Tko god je malo više involviran u glazbu i hrvatsku glazbenu scenu nije mogao ne čuti za Chui, „fantastičan, nagrađivani zagrebački jazz/rock fusion bend“ koji se pojavio kao mlada uzdanica klasičnijeg glazbenog izričaja popularizirajući jazz i instrumentalne izvedbe.

I upravo to je bila činjenica koja me je njima privlačila, ali i zabrinjavala čitavo vrijeme otkako su se našli u spotlightu glazbene scene. „Stvarno ne znam kako će to izgledati večeras, bend nema vokalista!“, bila je moja rečenica koju sam tu subotu ponovila ni sama ne znam koliko puta svojih frendovima.

Chui i usađena klica zanimanja

Imala sam ih priliku uživo čuti na koncertu Josipe Lisac, koncertu posvećenom njezinom Karlu, prije točno godinu dana. Zvučali su odlično, ali nisam osjetila ništa više od toga. Možda je bila stvar u čitavom trenutku koji je bio posvećen nečemu posve drugome, onoj predivnoj ljubavnoj sagi koja se iz godine u godinu nastavljala podsjećajući na  nikada preboljenu i prežaljenu ljubav, no moram priznati da se u vezi mene i Chuija nije dogodio klik na prvu. Na žalost, tada uživo nisam osjetila ono nešto. Međutim, tada je očito u meni posađena i usađena klica zanimanja za ovaj bend. I trebala je proći čitava godina da napokon dobijem priliku otići na njihov koncert. Ili je možda bolje reći da se odvažim otići na njihov koncert.

chui

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Što ćemo s vokalnom komponentom?

Unutar tih godinu dana Chui je eksplodirao i posijao klicu svoje glazbe od rasprodanog Vintagea do Velikog pogona Tvornice, započeo je i proboj na inozemno tržište, a osvojivši čak dva Porina osvojio je i kritiku. No, moje poznavanje njihovog glazbenog opusa ostalo je samo na pjesmama Tebi putujem, spomenutoj kolaboraciji s Josipom Lisac te nadopunjeno novijom suradnjom s Borisom Štokom Pogledaj. I to je to. Iz priloženog vjerujem da je očito zbog čega je proizašao taj moj razlog za zabrinutost – vokalna komponenta glazbe mi je, mislila sam, neophodna. Jer što je bend bez vokalista? Vrag mi nije dao mira, ona Chui klica je rasla i počela tražiti svoje, potraživati ono što joj je neophodno za iduću stepenicu razvoja – odlazak na koncert. So let’s go!

 

Okršaj skepse i Chuija

Standardno mračno-romantično raspoloženje kojim me uvijek dočeka Sax s tipičnim DJ repertoarom kao uvodom u još jednu alkoholnu noć nije razočarao niti ovoga puta. „Ima li tu mjesta za mene, sasvim mala rupa je dovoljna da se ušuljam u tebe“  odjekivalo je tu večer kao uvod u chiuijevsku noć odajući na neki način posvetu onome što se paralelno odvijalo u Tvornici kulture, samo nekoliko kilometara zračne linije dalje od nas. Plesni, pomalo trash hitovi poput I will survive, Afrike Dine Dvornika bili su samo dio repertoara koji je postavljao scenu za bend koji će se iza 23 sata pojaviti na pozornici.

chui

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Na tren sam se osjećala kao da sam zalutala na Saxovo #cooganje petkom. Netko bi pomislio da je i gomila koja je nešto prije 23 sata okupirala ulaz i šank prostora također pogriješila dan. Zar je moguće da ovakva vrsta glazbe može okupiti toliko ljudi? Puno sam čula o njihovom popunjavanju (prepunjavanju?) glazbenih prostora, no nisam vjerovala dok nisam vidjela na svoje oči. Sax je bio okupiran. Pardon, ugodno popunjen. Zid moje skeptičnosti počeo je podrhtavati. Chui 1: Anamaria 0.

Jedan koncentriraniji pogled na publiku dotični je zid još malo protresao – osim što tu količinu publike nisam očekivala, jednako tako nisam očekivala njezin šaroliki sastav. Jer pokrivala je gotovo sve; od mlađih do starijih generacija, onih koji su ispijali bezalkoholna pića do onih koji su pred sobom imali čitave boce svih mogućih alkoholnih pića, preko alternative do gotovo black tie strogog izgleda. Chui 2: Anamaria 0.

chui

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Čuda koja ruše zidove

Na pozornici se pojavila skromna družina, oni su bez puno razgovora sjeli za svoje instrumente i započeli svirku. Saksofon, bas, bubnjevi i klavijature – do kraja večeri ispala je kao ne samo dovoljna već i savršena kombinacija za izvesti čuda. Jer to su napravili – izveli su i zaveli prisutnu publiku, a od prvog do zadnjeg zvuka uspjeli su okupirati moju rastresenu pažnju i razbiti oblak, srušiti onaj zid skepticizma koji sam donijela sa sobom. No, najvažnije od svega uspjeli su me, bez simfonijskog orkestra, velike Josipe Lisac, Borisa Štoka ili bilo kojeg trećeg vokalista, uvjeriti zašto su posebni, drugačiji, jednom riječju fantastični. Jer, pažnju na sebe možda jesu skrenule navedene kolaboracije (ako ne sve, onda definitivno jedna od njih, upravo ona s Josipom), ali definitivno ta pažnja nije skrenuta u njihovom smjeru bez razloga.

Čime su me uspjeli osvojiti?

Čime su me uspjeli kupiti, pitate se? Svaka pjesma predstavljala je film za sebe. Bilo je dovoljno da zatvorite oči (iako su mračni Sax i popunjenost prostora odigrali taj dio za nas) i u trenu ste u nekom drugom scenariju; borite se s vanzemaljcima u dalekom svemiru, utrkujete se autima u stilu  Brzi i žestoki, pljačkate banku ili hakirate Pentagon. Bend je na pozornici instrumentalizirao čistu filmsku akciju  i pred publiku izložio gotova dva sata napete i adrenalinske vožnje predvođene saksofonom koji se nametnuo kao glavna uloga u filmu koji je u subotu navečer režirao Chui.

chui

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Klasični elegantni jazz na neklasičan način – tako bih mogla sumirati Chui u jednoj rečenici. Avangardna i apstraktna fuzija stilova gdje, iako dominantan, čak niti spomenuti saksofon nikada predugo nije odvlačio pažnju osjetila na sebe. Dozirali su sve savršeno, a opet je očito da je čitav njihov projekt sve samo ne ziheraški odigran. Jer odlučili su se izvoditi jazz. Bez vokala. Bez gitarista. Bez konvencionalno, uobičajeno nametnutog leadera. I time su zagazili iz alternative liniju mainstreama – ne onoliko da postanu iritantan mainstream, već da poškakljaju osjetila i onih znatiželjnih koji s jazzom, klasikom i instrumentalizmom nemaju nikakav doticaj. Pokazali su koje mogućnosti leže kada se uklone okviri tradicionalnog benda i koliko cool ta kombinacija može biti.

Intimna svirka prije nego koncert

Ono što je Chui servirao u subotu bila je svirka, ne koncert. Riječ „svirka“ mi je uvijek imala topliju konotaciju pa odlučujem upotrijebiti upravo nju jer su oni u intimnom prostoru Saxa napravili da se osjećamo da smo upali na zatvorenu probu benda u podrumu nekog od njezinih članova. Bend je, uz pojedine izlete u buduće projekte, odsvirao svoj posljednji album “Chui ovu glazbu držeći Sax popunjenim do samoga kraja koncerta. Subota navečer. Jazz u Saxu. Sat iza ponoći. I ljudi su htjeli još!

chui

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

I na kraju moram priznati da mi je sve zvučalo puno bolje nego na albumu. Spomenuti album, na kojemu je i bio naglasak čitave večeri, snimljen je s Jazz orkestrom HRT-a s kojim svaka izvedba na albumu zvuči raskošno i spektakularno. No, s druge strane kao da je nekako čitava emocija ispijena, na albumu zvuče manje osobno, a više kao bilo koji drugi jazz sastav.

No u Saxu uživo uspjeli su me uvući u svoj svijet. Potpuno neočekivano sa samo četiri instrumenta, bez električne ili bilo koje druge gitare te bez vokala uspjeli su me rastresti, na trenutke i naježiti te mi otvoriti čitav novi glazbeni svijet. Toni, Vojkan, Ivan, Konrad i Robert, svaka Vam čast. Uspjeli ste u meni rastjerati oblak skepse. I zaljubiti me u svoju glazbu.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

(Visited 260 times, 1 visits today)
Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(7 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari