Istaknuto
12.12.2018.

Sve novitete poslušajte na jednom mjestu i glasujte za svog ovotjednog favorita.

03.12.2018.

Pažljivo pratite portal jer ćemo u člancima sakrivati najbogatije i najvrijednije nagrade do sada.

Film

Ciklično prešućivanje traume (“Foxtrot”, S. Maoz)

28.09.2018. Marta BanFoto: yusufcandurmus.tumblr.com

Osnovni plesni pokret fokstrota u četiri jednostavna koraka plesača vraća na točku odakle je krenuo. U tom cikličnom slijedu ishod je determiniran i stoga neminovan, a upravo je to baza istoimenog filma Fokstrot izraelskog redatelja Samuela Maoza koji nakon direktnog i eksplicitnog iskustva rata u izvrsnom Lebanonu (2009) prelazi u domenu onog što u razdoblju uvjetnog mira prerasta u potisnuto i prešućeno, a sve da bi se zaštitila opća slika prepaćene i tragične prošlosti i onoga što se smatra opravdanom i zasluženom budućnošću naroda.

Rat ne završava odlaganjem oružja, već u ljudima živi i nakon, naročito ako službena politika sve ono pogrešno, traumatično i neljudsko zanemaruje (što čini redovito), ostavljajući pojedinca samog u suočavanju sa sjećanjima koje ne može razriješiti. Termin prešućene i potisnute traume centralni je motiv Fokstrota koji se, poput plesa samog, ciklično pojavljuje u različitim generacijama jedne obitelji. Pritom Maoz u svom plesu osmišljava promišljenu, slojevitu i prije svega stilski upečatljivu filmsku koreografiju koja priču o nerazriješenoj ratnoj prošlosti smješta u neuobičajeno visok i uređen izraelski društveni milje.

Obitelj Feldmann

Osmišljen u obliku triptiha, Fokstrot prati tri situacije iz života izraelske obitelji Feldmann koju čine renomirani arhitekt Michael (Lior Ashkenazi), filozofkinja Daphna (Sarah Alder) i njihova djeca: 18-godišnji sin Jonathan (Yonathan Shiray) koji odrađuje obaveznu vojnu službu i mlađa sestra srednjoškolka Alma (Shira Haas).

Prvi dio filma započinje u trenutku kada vojska dolazi na obiteljska vrata i obavještava supružnike Feldmann o smrti njihova sina. U drugom se dijelu fokus stavlja na sina Jonathana i njegovu službu u nekom zabitom graničnom području Izraela, a završni dio s nekoliko godina odmaka ponovno se okreće roditeljima i njihovim novim životnim okolnostima. Ovako tek šturo natuknuta radnja u svojoj suštini tvori složen mozaik obiteljskih odnosa, događaja i pojedinačnih osobina koje svoj smisao i značenje dobivaju tek u međusobnom suodnosu svih triju dijelova filma.

Propitivanje maskuline figure oca

Michael Feldmann, renomirani arhitekt čija je profesija očita i prije nego što je to navedeno, otvara vrata ovog filma, a gledatelj ga upoznaje u najranjivijem trenutku – obavijesti o smrti vlastitog sina.. U tom je kontekstu zanimljivo postavljen kontrast njegove prirođene dominacije, vrlo maskuline vanjštine i imidža uspješnog intelektualca te istovremenog nenadoknadivog gubitka i izmicanja vrlo uređene stvarnosti, što smrt sina izaziva. Suspregnuta agresija koju pritom pokazuje (i Ashkenazi sjajno glumi) potiče na razmišljanje je li to isključivo reakcija na gubitak sina ili u tom potisnutom košmaru osjećaja otac proživljava i nešto što je prešućeno.

Foto: YouTube screenshot

U oblikovanju Michaelova lika i njegova unutarnjeg užasa, Maoz se vješto služi ambijentom, odnosno obiteljskim stanom Feldmannovih – modernim, prostranim, hladnim i detaljno stiliziranim zdanjem – koji reflektira Michaelovu dominantnu, strogu i progresivnu osobu. Izuzev ambijenta, rad kamere, ali i upotreba rijetkih, no reskih zvukova, vrlo je samosvjestan i ambiciozan, okrenut detaljima, strukturi i promišljenom kadriranju čime psihologizacija lika prostorom i atmosferom, premda katkad banalna (primjerice, u slučaju inzistiranja na modernističkoj slici na zidu), djeluje svježe i učinkovito.

Stilizirana monotonija

Nakon emotivno nabijenog i napetog prvog dijela koji dobiva uzbudljiv preokret, radnja se seli u graničnu vojnu jedinicu Fokstrot gdje u društvu trojice vojnika sin Jonathan odrađuje svoju službu. Emotivni naboj prvog dijela zamjenjuju letargični totali nepregledne pustopoljine usred koje se nalazi mala i neugledna vojna baza. Mnogo sporiji ritam drugog poglavlja, koji korespondira s monotonom svakodnevicom vojnika na dužnosti, upotpunjen je vizualno upečatljivim trenucima koji zazivaju nostalgičan pastiš nekih starih filmskih vremena, poput lijepog filtra za bolje probavljanje dosadne svakodnevice. Scena u kojoj vojnik zapleše s puškom (što je ujedno i trailer filma), tome vjerojatno najviše ide u prilog.

Tako otegnuta središnjica, prožeta finim humorom i dobrim kadrovima polako dovodi do još jednog neočekivanog prevrata u kojem, bez otkrivanja previše detalja, pokapanje nenadano ubijenih civila slikovito prikazuje praksu potiskivanja i prešućivanja ratnog iskustva koje se uvijek lomi o leđa samih sudionika.

Foto: yusufcandurmus.tumblr.com

Cikličko prešućivanje

Ono čime se u Fokstrotu dobro orkestrira jest činjenica da je potiskivanje traume toliko duboko da zapravo nitko ne zna istinu o drugome, zbog čega se konstruiraju vlastiti razlozi tuđih ponašanja. Taj šum u komunikaciji zbog kojeg se, kao koraci u plesu, sudbine pojedinaca ciklično ponavljaju, efektno je prikazan u jednom segmentu filma kada se, putem Jonathanove bilježnice s crtežima, u animiranom formatu objašnjava Jonathanovo shvaćanje očeve usmjerenosti na uspjeh i dominaciju, uz neobična ispoljavanja povremene ranjivosti. Njegova interpretacija, naravno nije posve netočna, no samo djelomično zahvaća istinu – ratnu – o kojoj otac sve do kraja nije progovorio, a Jonathan neće nikad.

Tako učahurene sudbine onih zahvaćenih ratom, pa i onih koje naoko to dobro drže pod kontrolom, poput obitelji Feldmann, lako izmiču kontroli, u uvijek istoj petlji osobne traume i osjećaja dužnosti koja se već desetljećima u Izraelu, i ne samo tamo, opetovano ponavlja. Žrtve su tog čina ušutkani i posramljeni podjedinici, ali i svi oni koji s traumatiziranima trpe posljedice događaja koji im nisu poznati, kao što to čine Daphna, Alma i njihov strahovito tužan pas. Tako se krug od žrtve do agresora prešutno i automatizirano vrti, kao i osnovni korak naslovnog plesa.

Ako još niste pogledali Foxtrot na velikom platnu, ne propustite to učiniti još idućeg tjedna u riječkom Art-kinu Croatia i zagrebačkom Kinu Europa.

(Visited 88 times, 1 visits today)
Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari