novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Čovjek kao skup uspomena (“Rememory”, M. Palansky)

Rememory
Foto: facebook.com/upcomingmovies
Vrijeme čitanja: 3 minute

Što je to što čini čovjeka čovjekom? Od samih početaka mnogi su filozofi, književnici, psiholozi, sociolozi i drugi vodili neobično duge besjede o tom problemu. Upravo ovom tematikom bavi se film Rememory. U drugom dugometražnom filmu, prvom nakon Penelope iz 2006., Mark Palansky bavi se temom sjećanja i njihova značaja u životu jedne osobe. I dok pratimo njegovu viziju ovog fenomena, uvučeni smo u dvije paralelne dramatične priče koje svoj put do razrješenja pronalaze u naizmjeničnom preplitanju.

Jedna priča prati Gordona Dunna, poznatog znanstvenika i pronalazača uređaja koji je u stanju snimiti vaša sjećanja i spremiti ih za neka buduća gledanja. Druga priča prati Sama Blooma, melankoličnog usamljenika koji se bavi maketarstvom. Dva karaktera koji su utoliko različiti, a čije su životne tragedije utoliko slične. Kada prvi umre pod misterioznim okolnostima, potonji će kroz istragu njegove smrti pokušati izliječiti i vlastite rane iz prošlosti.

rememory
Foto: facebook.com/Rememory
Sadašnjost kao sjećanje

Centralna figura filma, unatoč dvjema pričama, jeste uređaj za snimanje sjećanja. Cjelokupni zaplet zasniva se na tom motivu. A što on donosi? Naime, uređaj još uvijek prolazi kroz testnu fazu koja unatoč revolucionarnoj ideji donosi i svoju problematiku. Osobe koje prolaze kroz testnu fazu gube kontrolu nad životom u sadašnjosti. Odnosno, događaji koje je mozak s razlogom zametnuo u podsvjesno, tj. odnio u zaborav, počinju se prikazivati kao sadašnjost. U svom tom ludilu mnogi od njih dolaze do ruba sloma živaca te su spremni na radikalne poteze.

Melankolija je prirodno stanje čovjeka. Ona se javlja kao žudnja za nekim osobama, događajima ili stvarima. Ona se javlja kao žudnja za nečim što smo imali, a što više nemamo, ili za nečim što želimo imati. Ona traje usporedno s našim sjećanjima. Naša sjećanja nisu ništa drugo nego legalitet i legitimitet da nekog volimo, a kad nekog volimo želimo da sudjelujemo u svakom aspektu njegova života. Ali što ako nam smrt uskrati tu mogućnost? Što se više sjećamo, ono se sve manje svodi na ono čega se sjećamo, a sve više na nas same. Sjećanje je zapravo ono koje kreira iluziju o trajnosti stvari, događaja i emocija. Sjećanje je upravo destruktivni motiv unutar bića koje otvara prostor za nastanak melankolije. U tom stanju žive svi likovi u filmu. I to je element što nagriza njihovu egzistenciju kojeg se svi žele riješiti.

Dinklage iznad narativa

Koliko god priča imala emotivni potencijal, krajnji rezultat s jedne strane priče nije previše uvjerljiv. Ova neuvjerljivost rezultat je relativno stalnog ponavljanja pojedinih motiva koji služe za stvaranje emotivne napetosti. Ali upravo taj potez ne dovodi napetost do vrhunca. Druga strana, međutim, ona što prati lika kojeg igra Peter Dinklage, ostavlja više prostora za misteriju. Misterija je element filma koji bi se trebao vrtjeti oko lika Gordona Dunna, ali svoj puni potencijal dostiže tek s likom Sama Blooma. I dok Palansky korača na tankoj žici čiji bi pad odveo u duboku patetiku, ipak se sve svodi na glumačku izvedbu.

Ako premisa filma prikazana u traileru ne privlači, imena kao što su Peter Dinklage i Anton Yelchin daju više razloga za gledanje istog. Dinklage nas svojim šarmom i fenomenalnom glumom oduševljava već sedam sezona u seriji Game of Thrones. S tako stečenom reputacijom, za svakoga tko prije serije nije poznavao ovog glumca, svaki sljedeći film je must see. I objektivno rečeno, s prostorom i scenarijem koji su mu dani, Dinklage radi jako dobar posao. Zaista, njegov lik i njegova izvedba nose ovaj film. A prije nešto više od godinu dana, u 27. godini života, napustio nas je Anton Yelchin. Rememory tako predstavlja posljednji film u kojem ćemo imati priliku gledati ovog glumca. I premda je njegov lik jedan od sporednih karaktera, Yelchin ipak uspijeva ostaviti svoj značajan doprinos. Svi drugi likovi sa svojom pojavom ne donose ništa značajno te se savršeno uklapaju u sivilo kojim je film obojen.

Dosadna nedjelja

Jesen nije dugo čekala tako da je odlučila doći već prvih dana mjeseca rujna. Rememory je upravo takav tip filma koji bi se mogao gledati dosadnim nedjeljnim satima. Film koji ne donosi nikakav spektakularan narativ niti tehnički podmazano djelo. Rememory je jedan sasvim obični film za jedno gledanje i ništa više. Nećete ga pamtiti ni po čemu dobrom ni lošem. Ipak kraj ljetne sezone nam je donio čitav niz razočaravajućih filmova, tako da ovaj film neće izazvati takvo zgražavanje, a pripremit će nas za nadolazeće jesenske hitove. I da, gledat ćemo Dinklagea barem još malo do sljedeće sezone Game of Thrones.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari