CRVENA JOAN: Špijunske igre iz prošlosti imaju cijenu
Zašto se netko odlučuje na životno riskantno, pogibeljno i delikatno špijunsko zvanje? Voli li se time svoja zemlja? Ili zato što želi spasiti ljude od stradanja koje bezumlje pokreće? Možda je to zato što iskušavanjem vlastite hrabrosti dokazuje sebi i drugima da to može usprkos datim okolnostima, a upravo je to nit vodilja u Crvenoj Joan (Red Joan), filmu Trevora Nunna.
Dvadeseto stoljeće privodi se kraju, novi milenij tek će početi, ali duhovi prošlosti ne miruju. Jedan od takvih kuca na vrata starije gospođe Joan Stanley (Judi Dench) u predgrađu Londona gdje živi sama, bez obitelji i kućnih ljubimaca. Policija na vratima, vrlo hladno i službeno, proglašava je špijunom i to ni više ni manje nego KGB-ovskog kalibra.
Od mlade znanstvenice do špijuna
Flashbackovi odlutaju u tridesete godine prošlog stoljeća usput zapinjući po mračnim sobicama Cambridgea ili još mračnijim sobama za ispitivanje u policijskim postajama, vozeći se vjernim replikama starinskih željeznica i londonskih black cab taxija. Svaki od njih slaže priču koja nam prikazuje ispreplitanje sa životom mlade Joan (Sophie Cookson), vrijedne studentice fizike, pomalo divlje cimerice Sonje (Teresa Srbova) i njezinog naočitog rođaka Lea (Tom Hughes) u kojeg se zaljubljuje.
Osim crvenog ruža i crvenih cipelica, ništa ne naslućuje uplitanje „komunističke boje“ u njihove živote. No, Leo je zaražen političkim pamfletima onog vremena, a nemirni duh mu ne dozvoljava ljubavni smiraj u naručju voljene žene, smatrajući svoj život podređen idealima koji mu postaju sadržaj i smisao.
Priča počinje kad…
Rat je pred vratima Europe, svi znanstveni umovi upregnuti su u istraživanje i razvoj strojeva za brzo i masovno uništenje. Među njima su Joan i Max, profesor i nova Joanina ljubav na pomolu. On je oženjen, žena ne pristaje na rastavu, a Joan biva u rascjepu između vjernosti u sebe, svoje zvanje ili jednog od dvojice muškaraca koji su više prisutni u njezinoj mašti nego fizički.
Ratne strahote kulminiraju na više frontova. Jedna od njih je američko atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija. Strahote tog čina zauvijek će ostati zabilježene kamerom iz zraka i sa zemlje, a prikazivane su po svim većim kinematografskim dvoranama širom svijeta. Taj film je gledala Joan i sa suznim očima zaključila da mora, radi ravnoteže snaga u svjetskim razmjerima, nešto poduzeti.
Joan ima pristup povjerljivim podacima o izradi atomske bombe. Na nagovor cimerice Sonje koja je iz nepoznatih razloga još za vrijeme rata pobjegla u Švicarsku da bi se vratila s djetetom u naručju, Joan krade top secret dokumente i putem Sonjine veze prosljeđuje ih u Rusiju. No, taj posao ne može proći bez žrtava.
Povratak u ordinary life
Duhovi flashbacka zatječu glavnu junakinju u stvarnosti gdje je njezin sin odvjetnik i ona ga moli da preuzme obranu protiv tužbe države za špijunažu. Ne osjeća se izdajicom svoje domovine. Takve je stvari teško objasniti sinu kojemu je majka bila ideal poštenja i posvećenog obiteljskog života.
Redatelj Nunn, zajedno sa scenaristicom Lindsey Shapero, odlično je i bez patetike završio film s pripadajućom simbolikom pomirenja. Crvenu Joan nećemo pamtiti dugo, ali ćemo se sjećati raznih dilema koje nas dan danas sve muče – duhovi prošlosti nam ih vraćaju u lice i ne daju zaboravu da odigra svoju ulogu.
