Dalibor Pavičić (The Strange): “Slušatelji od šume zapravo ne vide drvo”

U četvrtak 11. travnja u Vintage Industrial bar nam stižu The Strange u službi promocije odličnog aktualnog albuma “Echo Chamber”. Bend koji ne treba posebno predstavljanje i čiji su članovi poznati po djelovanju u bendovima The Walkabouts, The Bambi Molesters i My Buddy Moose oduševio je publiku i kritiku svojim novim izdanjem, a mi smo imali prilike popričati s Daliborom Pavičićem o ljubavi prema glazbi, stvaranju i inozemnoj karijeri.

Stvaranje novih materijala, uz onu, lijepu, kreativnu energiju, nosi i bojazan kako će sve na kraju ispasti. Uspješan album pa vrlo dugačka pauza prije drugog začinjeno osvajanjem „International“ natječaja Hrvatskog društva skladatelja dodatno su podigli očekivanja, kako struke, tako i publike. Je li to više podstreh ili smetnja u kreativnom procesu?

Nisam previše razmišljao o tome. Uvijek, naravno, postoji nesigurnost hoće li sve na kraju ispasti kako treba, ali to je sastavni dio kreativnog procesa. Na sreću nije postojala kreativna kriza ili nešto slično tome. Sve pjesme smo relativno brzo završili. Dosta energije je potrošeno na logističke probleme. Zauzetost studija, ljudi i slično. Uobičajeno, rekao bih.

“Echo Chamber” se može pohvaliti s odličnim vokalnim suradnjama. Kako kompenzirate, primjerice, vrlo specifičan vokal Irene Žilić kad nije u mogućnosti biti gošća na vašem koncertu?

Pjesma Dead End Shore je već bila završena u trenutku kad smo odlučili da Irena gostuje na njoj. Naravno, bilo bi lijepo kad bi nam gostovala na svakom koncertu, ali to je realno neizvedivo. Mislim da i bez nje funkcionira. Na neki drugi način.

Jedan ste od rijetkih (većinski) hrvatskih bendova s inozemnom karijerom. Što biste savjetovali mlađim kolegama za proboj na svjetsko tržište? Je li presudno pjevati na engleskom ili globalizacija djeluje i od malih jezika prema velikim?

Ima dosta hrvatskih bendova koji uspješno nastupaju po Europi ili Americi (npr. Jonathan). Naravno, uvijek postoji pitanje što netko smatra uspjehom. Ako pričamo o nekom bitnom proboju na svjetsko tržište onda je to, nažalost, povezano ne samo s kvalitetom već i količinom novaca koju je izdavač spreman uložiti u bend. Osim toga, bend treba biti spreman na odricanja i financijski neuspjeh. Kad dođemo do toga onda dosta bendova otpadne u startu jer nisu dovoljno posvećeni tome što rade. Da li je presudno pjevati na engleskom? Mislim da je. Ne mogu baš zamisliti internacionalnu karijeru benda koji pjeva na hrvatskom.

Pojavom novih medija i tehnike snimanje glazbe i njezino objavljivanje nikad nije bilo dostupnije. Po vašem mišljenju, može li previše izbora djelovati negativno na globalnu kvalitetu glazbe?

Snimanje glazbe je i dalje relativno skupo ako pričamo o bendu koji svira na albumu i ne koristi samplove ili elektroniku. Ne vjerujem da u kućnoj varijanti može nastati hi fi proizvod. Naravno, ovdje polazim od onoga što mi sviramo. Za neki drugi žanr možda bi neka lo-fi kućna varijanta i bila pogodna. Bilo kako bilo, objavljivanje je jako jednostavno, ali sama distribucija nije nikad bila teža. Slušatelji od šume zapravo ne vide drvo. Mislim da je do dobre glazbe puno teže doći nego prije jer zapravo ne postoje nikakvi kriteriji po kojima netko može izdati album. Na jedan dobar album vjerojatno još dolazi 10 loših i naravno da je slušatelju teško odabrati.

Uvijek je lijepo kad se ljubav prema nečem pretvori u karijeru. Sjećate li se u kojem ste trenutku shvatili da bi glazba mogla biti više od hobija?

Meni je glazba zapravo uvijek bila više od hobija. To je vjerojatno bilo u prvom razredu osnovne kad sam dobio gramofon. Tad sam se nepovratno zarazio. Ono stvarno je možda kad sam dočekao prvo diskografsko izdanje s Bambi Molestersima i kad sam shvatio da to ljude zanima. Recimo da je tada postalo ozbiljno.

Iz današnje perspektive, biste li mlađe verzije sebe usmjerili na profesionalno bavljenje glazbom ili bi si preporučili nešto s radnim vremenom od 9-17? Odnosno, postane li i umjetnost s vremenom posao kao i svi drugi?

Kad bi mogao otputovati kroz vrijeme s ovim iskustvom onda bi vjerojatno poradio na svojoj glazbenoj edukaciji, tehnici sviranja i sličnim stvarima. Vjerojatno bi odabrao glazbu kao profesiju. Ideja je da u životu možeš živjeti radeći ono što voliš. U tom smislu ne vidim problem da umjetnost postane full time posao. Čini mi se kao najbolji posao na svijetu.

Imate li nekih skrivenih talenata van glazbe za koje šira javnost ne zna i koji su?

Ako imam neke skrivene talente onda su oni i od mene dobro skriveni. 🙂 Znači, koliko znam, ne.