Diskretni šarm miljenice (“The Favourite”, Y. Lanthimos)

Dok u pozadini odzvanja Vivaldijev Viola D’Amore concerto u A minoru, britanska kraljica Ana (Olivia Colman) brzim, pompoznim glasom razgovara sa svojom miljenicom, damom Sarah (Rachel Weisz). “Ljubav ima granice”, govori Sarah, na što joj kraljica uobraženo uzvraća “Ne bi trebalo biti tako!”, uspostavljajući misao koja će biti detaljno istražena tijekom filma The Favourite.

Grčkog redatelja Yorgosa Lanthimosa u posljednjih devet godina upoznali smo kroz niz ironičnih triler-drama ispunjenih nesvakidašnje jednostavnim fantazijskim konceptima koji preuzimaju naizgled uobičajene živote osoba iz 21. stoljeća. Sama pomisao da redatelj preuzima na sebe historijsku dramu te da scenarij ne pripada njemu i njegovom dugogodišnjem suradniku Efthymisu Filippou na prvu zvuči zastrašujuće. Ipak, finalni produkt koji dobivamo je stopostotni Lanthimos te jedino zastrašujuće je to što redatelj besprijekorno uspijeva biti inovativan u dosta ograničenom žanru i u karijeri u kojoj su publika i kritika već pomislili da ga poznaju.

Tko bi gori, eto je doli

The Favourite prati kraljicu Anne jednu od manje poznatih monarha Engleske koja je vladala početkom 18. stoljeća i dešavanja na njenom dvoru. Kraljica je poprilično lošeg zdravlja, dobiva čudne osipe, ima osjetljiv želudac, a nakon gubitka barem dvanaestero djece u trudnoći ili na porodu i njeno mentalno stanje očito nije najbolje. Stoga zemlju iz sjene vodi dama Sarah, njena bliska prijateljica i vješti manipulator. Život izgleda sjajno za Sarah sve do dolaska njene rođake, bivše aristokratkinje Abigail (Emma Stone) koja, nakon zle kobi koja je snašla njenu obitelj, traži bilo kakav posao. Abigail se veoma brzo diže s pozicije kuhinjske sluškinje do potencijalne nove miljenice kraljice Anne.

O ljubavi i ananasima

Scenaristica Deborah Davis kojoj je The Favourite prvi rad razvila je snažnu dramu s tri detaljno razvijene, intrigantne protagonistkinje, od kojih je teško suditi koja bi trebala biti centralna figura filma. Sarah i Abigail su dva karaktera na suprotnoj strani spektra djelovanja u svakom momentu filma, ma što god nam se na trenutke moglo učiniti. Abigail kreće s veoma lošeg mjesta, posjeduje tamnu prošlost i na nedužne, pomalo djetinjaste načine pokušava dosegnuti visoku poziciju. Ipak, sve što Abigail čini je lažno, njeni maniri, njeno dobročinstvo pa čak i njena beskrajna ljubav prema kraljici.

S druge strane Sarah koja je na vrhuncu svoje snage te manipulira kraljicom nadasve je iskrena. Da, njeni načini djelovanja su oštri i nekonvencionalni, ali ona zna gdje joj je mjesto. Iako ljubav koju Sarah pruža kraljici ima granice, sve osjećaje koja iskazuje prema kraljici barem su iskreni. Kraljica Anne i njeno razmaženo, pompozno, neurotično ponašanje, koliko god u početku ostavljalo dojam farse, dobiva svoje utemeljenje u samoj prošlosti karaktera.

Premda je hijerarhijski na najvišoj poziciji, kraljica je u filmu ipak malo više potisnuta u pozadinu, služi kao katalizator radnje dok se podjednako vremena daje Abigail i Sarah u njihovom nadmetanju. Uz sve navedeno, scenarij Deborah Davis jedan je od rijetkih koji besprijekorno prolazi četiri velika feministička testa narativne kvalitete (Bechdel, Landau, Villarreal, Peirce).

O vladavini i narančama

Kada je u pitanju redateljska strana filma, nekoliko autentičnih tropa Lanthimosovog rada izgubili su se u procesu adaptiranja ovog specifičnog scenarija u film. Osamnaestom stoljeću očito ne odgovaraju mliječna-pastelna kolor paleta na koju smo navikli, a autentični ironični monotoni govor morao je nestati kako bi do izražaja došle značajne emotivne razlike protagonistkinja. Na kraju to i ne igra preveliku ulogu jer The Favourite zrači ironijom, začudnošću te kadrovima i scenama inspiriranim djelom Stanleyja Kubricka.

Začudnost koja gura film k jednostavnom fantazijskom otklonu ovog puta izvedena je kroz sitne, usputne detalje. Tako kraljica Anne nosi naušnice u obliku patlidžana ili svojom šminkom i izgledom podsjeća na jazavca. Plemići na dvoru uživaju u utrkama guski ili gađanjem narančama (ironično historijski kraljica Anna tron je naslijedila od Williama III, koji je još nosio naziv William of Orange). Najbolji Lanthimosovski trenutak u filmu svakako je scena u kojoj očekujemo da će dama Sarah s plemićem Mashamom (Joe Alwyn) zaplesati valcer. Umjesto otmjenog, klasičnog plesa Lanthimos nam servira futuristički hibrid između hip-hopa, tanga i valcera.

Premda je ironija dijelom ukorijenjena u scenarij, glumačke izvedbe su te koje dodaju na dubini trenutka. Tako na primjer scenu u kojoj se Abigail, s uzvišene pozicije obraća Sarah te ponosno govori da napusti prostoriju jer očekuje svoju sluškinju koja donosi neko voće koje se zove ananas i zvuči fantastično, teško je zamisliti istovremeno ozbiljno i komično u izvedbama bilo kog drugog do Emme Stone i Rachel Weisz.

Montažni trikovi i elementi

Kako smo do sad već pomalo i navikli, svaki Lanthimosov film na engleskom jeziku u određenom trenutku kreće crpiti inspiraciju iz nekog od Kubrickovih radova. Tako i The Favourite uzima poprilično finu sumu vizualnih elemenata te trikova u montaži od filma Barry Lyndon. Dosta scena snimano je kroz FishEye objektiv, često uspijevajući obujmiti čitave sobe i hodnike u kojima se odvija radnja.

Također, zvukovi iz jedne scene povremeno se preklapaju u narednu, mada je više puta situacija obrnuta, da zvukove iz scene koja slijedi čujemo za vrijeme trajanja trenutne scene. Ipak, dok je Lanthimos do sada radio omaž Kubrickovim filmovima, The Favourite se doima kao kvalitetan par s Barryjem Lyndonom. Radnja se gotovo odvija u razmaku manjem od stotinu godina, vizualno, dizajnom setova i kostimografijom filmovi su dosta slični te oba propituju i ironično prikazuju poziciju moči.

O Oscarima i trulim jabukama

Deseti i jedanaesti mjesec u posljednjih nekoliko godina pokazali su se kao ‘oscarbait’ sezona. Iako mnogi filmovi trenutno visoko rangiraju kao favoriti za niz prestižnih nagrada AMPAS-a, prvenstveno A Star Is Born, First Man i Bohemian Rhapsody, niti jedan od navedenih nije se pretjerano uzdigao u svim aspektima potrebnim za nagradu.

The Favourite je prvi istinski film ove godine koji bi mogao izdominirati brojem nominacija i osvojenih nagrada jer od režije, preko scenarija i glume sve do montaže te dizajna setova i kostimografije ovo je rad vrijedan niza prestižnih nagrada. Bi li ga prema trenutnim najavama neki film mogao dostići ili preoteti mu poziciju? Ostaje nam uskoro vidjeti što su to Alfonso Cuarón i Barry Jenkins pripremili za nas sa svojim filmovima Roma i If Beale Street Could Talk .

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.