Dokukutak: 11 lekcija iz života McNamare („The Fog of War“, E.Morris)
Errol Morris bio je poznat po svom dokumentarističkom radu dug niz godina (The Thin Blue Line, kao samo jedan od primjera), ali nije bio nominiran za najprestižniju američku filmsku nagradu, Oscara, sve do 2003. Američki redatelj tada osvaja zlatni kipić snimivši dokumentarac The Fog of War – film o jedanaest lekcija iz života Roberta McNamare.
Za sve one koji ne znaju, Robert S. McNamara studirao je na Berkeleyu i Harvardu, radio je statističku analizu za poboljšanje strategije bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata, postao je predsjednik Forda („whiz kid“), potom je za vrijeme Kennedyja i Johnsona radio kao tajnik obrane (u doba Vijetnamskog rata), da bi nakon toga naslijedio Georgea Woodsa i postao predsjednik Svjetske banke (funkcija koju će obnašati trinaest godina).
Na greškama se uči
Film je strukturiran po spomenutih jedanaest lekcija (sistematiziranih od strane redatelja) u kojima se McNamara prisjeća Kubanske krize kada je svijet bio na milimetar od nuklearnog rata, Drugog svjetskog rata gdje je bio dio grupe zaslužne za 100.000 ljudi koji su gorili do smrti u Tokiju ’45., kao i nekih osobnih stvari (u koje ne zalazi dublje) poput svoje prve žene, obitelji, ali i parade nakon pobjede u Prvom svjetskom ratu, s kojom i počinje cijelu priču oko svoje uloge u Drugome.
Isprva, McNamara se dogovorio s Morrisom za jednosatni intervju za PBS. Snimali su intervju osam sati, a sljedeći dan su nastavili. Nakon nekoliko mjeseci ponovo su se našli i snimali dva dana. Na kraju je Morris skupio dovoljno materijala i nastao je Oscarom nagrađeni dugometražni dokumentarni film.
Oko dvadeset sati McNamara, u svojoj 85 godini života, gledao je u interrotron Morrisa – uređaj koji dopušta Morrisu i njegovom subjektu da se gledaju u oči dok paralelno subjekt gleda direktno u kameru. Osim što uređaj dopušta redatelju da konstantno ima eye-contact sa svojim subjektom, u ovom je filmu značajnije što McNamara gleda u oči upravo nas tijekom cijelog filma, usporedno priznavajući stvari poput toga da bi mu zasigurno bilo suđeno za ratne zločine – da nisu pobijedili.
Domino efekt
Bez obzira na intervju na kojem je baziran film, on nije isključivo talking head dokumentarac. Morris ponekad tijekom McNamarinih dugih odgovora koristi sliku i arhivske materijale kako bi stvorio kontrast, isto tako koristi i razne grafove i grafičke usporedbe (veličina uništenih japanskih gradova uspoređena s veličinom američkih). Van toga, The Fog of War sadrži i obilje autentičnih razgovora iz 60-ih snimljenih na kazetama, ali od svih je Morrisovih postupaka moj favorit definitivno lančana reakcija domino pločica koja se pojavljuje u filmu s vremena na vrijeme, ponekad naglasivši domino efekt grešaka američke politike, ponekad mogućih alternativa, njihovih posljedica i vječnog „što bi bilo kad bi bilo“.
Posljednje riječi koje McNamara izgovara daju nam do znanja da o nekim stvari neće pričati, niti ćemo to ikada saznati, ali cjelokupan je epilog više od toga. On ostavlja dojam da postoji nešto šire u cijeloj priči, viša dimenzija kojom je Morris prožeo film. Ostavlja dojam „magle“.
Također, valja spomenuti i da je nekoliko novinara provjeravalo činjenice iznesene od strane bivšeg američkog tajnika obrane i naišlo na moguće probleme i nepoklapanja, što je sve dostupno na internetu.
Lesson #11: You can’t change human nature
Za kraj, treba naglasiti da je za film i njegovu recepciju bilo bitno doba kada je nastao. To je vrijeme obilježeno Irakom i njegovom problematičnosti za vrijeme Busha. Je li se tada pokazalo da je Amerika naučila na greškama? Teško. U međuvremenu, prošlo je trinaest godina, a na predsjedničkoj debati polemiziraju Donald Trump i Hillary Clinton, a mi se nadamo da su barem oni ponešto naučili. Jesu li? Teško.
