novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Dokukutak: Kad gledatelji postanu detektivi (“The Thin Blue Line”, E. Morris)

The Thin Blue Line
Foto: thearchaeologystudent.tumblr.com
Vrijeme čitanja: 3 minute

U današnjem dokukutku prisjećamo se jednog od klasika dokumentarnog filma koji se bavio problematikom slučaja Randalla Adamsa, čovjeka navodno krivo optuženog i prvo osuđenog na smrtnu, a potom doživotnu kaznu. Prije nego što je snimio The Thin Blue Line, Errol Morris već se uspješno okušao u dokumentarnom filmu s Gates of Heaven i Vernon, Florida. Morris je zapravo sasvim slučajno nabasao na Adamsov slučaj – u to je vrijeme obilazio zatvore i pričao s osuđenicima koje je Dr. James Grigson (Dr. Death) ocijenio psihopatima koji će vrlo vjerojatno ponovo ubiti ako ih se pusti na slobodu. Jedan je od osuđenika bio je i Adams (koji je rekao Morrisu kako je nevin i da treba pomoć), a porcija filma posvećena je upravo Dr. Deathu, čovjeku koji bi u petnaestak minuta odlučio da ste psihopat.

In medias res

Film započinje atmosferskim kadrovima s popratnim voice-overom kao uvodom. Radi se o početku in medias res, ali gledatelju nisu dane informacije oko slučaja, odnosno imamo priliku vidjeti intervjue s nekoliko ljudi, ali ne znamo tko je od njih očevidac, tko osuđenik i slično. Ta je metoda Morrisu dala da eliminira stigmu krivnje koja je pratila Randalla Adamsa, a gledatelju da samostalno prosudi što bi mogla biti istina. Van toga, razvoj događaja u filmu poprilično je jednostavan. Morris ne skače ni u prošlost niti u budućnost – počinje od samog čina ubojstva policajca i nakon toga nastavlja razlagati priču kronološki.

Tehnike se većinom svode na intervju s veoma rijetkom pojavom rekonstrukcije. Premda na prvi pogled izgleda kako su intervjui postavljeni klasično (blizi plan), oni su zapravo nevjerojatno „realni, iskreni“. Morris uspijeva dobiti veoma iskrene misli od svojih subjekata, a kamera kao da im služi kao svojevrsna terapija koja im dopušta da izraze nešto za što prethodno nisu dobili priliku. Vjerojatno je dugotrajnost snimanja bila jedan od razloga – Morris je imao nevjerojatno puno nasnimljenog materijala, ali zasigurno nije i jedini.

Foto: theartofmoviestills.tumblr.com
Gledatelji postaju detektivi

Morris, osim što je direktno govorio o cinema veritéu kao nečemu što je unazadilo film, koristi i metodu rekonstrukcije koja se naravno kosi s principima cinema veritéa. Rekonstrukcije pridodaju ambigvitetu, a sastoje se od prikaza ubojstva sukladno različitim pričama (pravih i lažnih) očevidaca (Rashomon efekt). One su nerealistične, visoko stilizirane i nalik film-noiru. Morris kaže kako služe unošenju gledatelja u film, koji kada vide različite scenarije i sami postaju detektivi, te da prikazuju prirodu proturječnih dokaza. S druge strane, The Thin Blue Line preklapa se s postulatima veritéa kada govorimo o potrazi za istinom, autentičnim razgovorima i ispovijedima subjekata, bilježenju facijalnih ekspresija i govora tijela, ali i Morrisovoj tendenciji da ne sudi prikazanim pojedincima, već institucijama. Pitanje istine u filmu kompleksna je tema s kojom se valja puno dublje zabaviti.

Samo peh?

Nadalje, Morris koristi rotirajuća svjetla kao svojevrstan odjavni signal (uključujući i pretapanja) na prijelazu između scena, a ona će se posljednji put pojaviti prije epiloga – posljednjeg intervjua koji se Harris dao. U intervjuu ne samo da indirektno priznaje krivicu, već se i dotiče pitanja zašto je uopće Randall Adams bio osuđen. Slučajno? Samo peh?

Bilo kako bilo, The Thin Blue Line jest i ostaje klasik među dokumentarnim filmovima, a zaslužan je i za inspiraciju kasnijim autorima (Jinx, između ostalog). Za kraj, jedna zanimljivost: Werner Herzog je obećao kako će pojesti svoju cipelu ako Morris ikad završi Gates of Heaven, o kojemu je toliko često pričao. Na premijeri filma Herzog je održao obećanje, a cijela se priča može vidjeti u kratkom dokumentarnom filmu Werner Herzog Eats His Shoe (1980.) Lesa Blanka.

Be social

Komentari