Dokukutak: Bezvremenska slika mentaliteta i najljepša žena Orehovice ’71. (“Mala seoska priredba”, K.Papić)
Nakon što se afirmirao u igranom filmu, prvenstveno filmom Lisice (1970.), ali i tri godine prije s Iluzijom, Krsto Papić okrenuo se dokumentarnom filmu. Zaokupljen socijalno angažiranim temama, 1968. i 1969. završava svoja tri kratka dokumentarca Halo, München, Kad te moja čakija ubode i Čvor, a potom se u istom duhu vraća dokumentarnoj formi 1971. s filmovima Nek se čuje i naš glas i Mala seoska priredba. Oba naslova pripadaju opservacijskom dokumentarnom filmu, te se koriste sličnim stilskim sredstvima koje svrsishodno poentiranju. Tako prvi dokumentarac Krste Papića u boji, Nek se čuje i naš glas prikazuje piratske radio stanice sjeverozapadne Hrvatske kontrastirajući njihov zabavni program i amaterizam s tadašnjim partijskim medijima. Kao što Nek se čuje i naš glas opservacijom i kontrastom postiže ne samo ironiju, već potpuni apsurd, slično čini i Mala seoska priredba suprotstavljajući ruralno i urbano, odnosno seoske interpretacije zapadnjačkih oblika zabavnog programa, ali i puno više od toga.
Ideju za snimanje dotičnog filma, inače jednog od najpopularnijih dokumentaraca bivše države, Krsto Papić dobio je putujući sjevernom Hrvatskom za vrijeme snimanja Nek se čuje i naš glas. Zanimljivo je da je, iako je film snimljen u maniri cinéma veritéa, metoda zapravo bila simulirana. Zagreb film je za dokumentarna snimanja u to doba davao filmske vrpce dovoljne za petnaestak minuta snimanja što je značilo da je sve bilo priređeno prije nego što bi snimanje započelo. Tako je Krsto Papić organizirao izbor za miss Orehovice, sela blizu Čakovca.
Početak i kraj filma obilježava stari krezubi mještanin sela čitajući oglas te čineći tako uokvirenu kompoziciju. „Oglas! Sutra u nedjelju 24. 9. 1971. godine, u našem selu, bude u zadružnom domu velika kulturna priredba – biranje miss, biranje najljepšeg glasa. To bude najmodernija priredba u današnje doba…“ – čita dotični starac odajući već na samome početku tematiku. Ona se dodatno naglašava kada starac pročita sljedeće dvije točke na oglasu – prodaja domaćih životinja i poziv za radnike koji su se javili za rad u Njemačkoj da dođu na „pregled“. Samim početnim i završnim kadrom jasno se može razaznati motiv suprotstavljanja suvremenog i tradicionalnog, te s druge strane, problem gospodarstva ruralnih krajeva i emigracije. Sama priredba prikazana je prvenstveno prateći izvođače i natjecatelje na bini, ali možemo vidjeti i kontraplanove publike u polutotalu, te njihovih reakcija u bližim planovima, dok nas u pozadini prate (nenamjerno) disonantni glasovi i glazba. Tu je i pričanje viceva i folklor, ali tko god da zakorači na binu, ispuni nas osjećaj neugode (fremdschämen).
Već spomenuto ostvarenje kontrasta izuzetno je bitno za poentiranje. Do njega se dolazi kako filmskim sredstvima i postupcima (montažni kontrast) tako i u samom sadržaju – iz govora našeg krezubog oglašivača možemo zaključiti da ljudi odlaze sa sela u inozemstvo, da gospodarstvo nije u najboljem stanju, te da posljednji zemljoradnici umiru (posljednje rečenice u filmu). Odličnom režijom Krsto Papić na nenametljiv način izvrgava sve to ruglu, prikazavši upravo istinu. On na ironičan način pokazuje odnos države prema selu, karikaturalno imitiranje modernih i glamuroznih zabava koje dovodi do neukusnog spektakla popraćenog uz kič i disonancu, ali prikazuje i bilježi djelić našeg mentaliteta, što film čini bezvremenskim. Također, možemo ga interpretirati i tako da je „mala seoska priredba“ samo metafora za problem puno šireg društvenog i političkog konteksta. Bilo kako bilo, Krsto Papić 1971. godine napravio je fenomenalan dokument vremena, dokument za kojeg je vrlo lako shvatiti zašto je bio jedan od najgledanijih dokumentaraca Jugoslavije. Dokument nad kojim se i u 2016. godini možemo zamisliti, ali i dokument na koji ćemo se uvijek moći nasmijati.
