Dokukutak – The Wolfpack: Braća odgojena u izolaciji pronašla su utočište u svijetu filma
The Wolfpack je američki dokumentarni film redateljice (i producentice) Crystal Moselle koji je svjetsku premijeru doživio 25. siječnja 2015. godine na Sundance film festivalu gdje je osvojio Glavnu nagradu žirija za najbolji dokumentarni film. Dokumentarac prati život šestero braće (i jedne sestre) koje otac, u strahu od vanjskoga svijeta, drži zatočene u stanu te ih pušta van u prosjeku jednom godišnje, a ponekad i nijednom. Moselle je braću uočila 2010. godine kad su hodali niz ulicu, sva šestorica obučeni u crna odijela i s Ray-Banicama na glavi. Zaintrigirali su je pa im je prišla i počeli su pričati, ostali su u kontaktu i kasnije je o njima snimila dokumentarac.
Naime, razlog iza njihovog specifičnog odijevanja, u ovom slučaju imitiranja stila iz filma Reservoir Dogs, leži u tome da je jedini način na koji su braća (i sestra) učili o vanjskome svijetu bio preko filmova. Obrazovali su se kod kuće i nisu imali prijatelja, a zabavljali su se tako da su pravili kostime i rekvizite iz svega što im je bilo u blizini i mogli su iskoristiti, uključujući podlogu za vježbanje, kartonske kutije i poklopce od jogurta. Pomoću svih tih stvari, rekreirali su i glumili scene iz mnogih filmova. Dokumentarac upravo tako i počinje, njihovom imitacijom nekoliko scena iz filma Reservoir Dogs uz objašnjenje da znaju dijaloge iz filma zato jer ih zapisuju dok gledaju film, i tako za svaki film čije scene su im zabavne i žele ih odigrati u stvarnosti.
“Tad se osjećam kao da živim. To je pomalo magično. Da nemamo filmove, život bi bio jako dosadan i ne bi imali razloga da nastavimo, razumijete?” kaže jedan od braće.
Velik dio života vrtio im se oko hitova kao što su JFK (1991) LOTR trilogija, Godfather I i II (1972, 1974), svih Batmana, klasika poput Gone with the Wind (1939), Casablance (1942), Citizena Kanea (1941) pa hororaca Manhunter (Manhunter, 1986), The Hills Have Eyes (2006), Blue Velvet (1986) i njima sličnih. Njihov je otac taj koji, možda u pokušaju da im se iskupi za izolaciju u kojoj ih drži, im je donosio većinu filmova te su prebrojavanjem shvatili da imaju oko pet tisuća filmova na DVD-ima i VHS-u.”Nismo imali svoj svijet, nismo nigdje pripadali pa su nam filmovi pomogli da stvorimo neki svoj svijet. Ali uvijek smo znali da postoji razlika između filma i stvarnoga svijeta,” zaključuju dok nabrajaju svoju izuzetno ogromnu kolekciju filmova.
Iako je dokumentarac mjestimično razbijen braćom dok glume razne scene i naizgled idiličnim snimkama iz djetinjstva te to gledateljima pruža osjećaj zabave i podsjeća ih na djetinjstvo, ipak je prožimajući osjećaj The Wolfpacka, osjećaj izolacije i tuge, tjeskobe koja izlazi iz ofucalih zidova premalenog stana u kojem je istovremeno i bez prestanka živjelo devetero ljudi. Sestra se u dokumentarcu rijetko pojavljuje jer, kako je jedan od braće rekao, “ona kao da živi u nekome svojem svijetu” što implicira da je, za razliku od njezine braće, izolacija puno više utjecala na razvoj njezinog uma nego njihovog. Oni su imali jedni druge, dok se ona nije s njima uspjela povezati na taj način.
The Wolfpack je u jednu ruku dokumentacija utjecaja izolacije na razvoj mladih ljudi, ali u drugu ruku je više važan paragraf u bilježenju modernih oblika paranoje i sve češćeg straha od svijeta koji nas okružuje. Postavlja se pitanje je li svijet danas opasniji nego ikada, ili nam je jednostavno putem medija dostupno više informacija, uključujući i vijesti o svim lošim stvarima koje se događaju u svijetu, ali i našem susjedstvu? The Wolfpack je također svjedočanstvo o otporu ljudskog duha, prikaz, netko bi rekao, čak i urođene ljudske potrebe za stvaranjem svojeg svijeta, društva i pravila te oslanjanjem na druge članove svojeg (koliko god malenog) društva.
