Dokukutak: Zemlja neobjašnjivog osmijeha (“Under The Sun”, V. Mansky)
Želja za zabranjenim i misterioznim daleko je od najvećih požuda ljudskog roda. Dodamo li tome vječnu kurtoaziju i voajerizam koji se medijskim sadržajima nameće, dobit ćemo jasan odgovor na pitanje zašto zadiranje u tuđe živote uvijek ima visoku cijenu i dobro se prodaje.
Da takvi sadržaji nisu uvijek “trash” karaktera ili u formatu jeftinog reality showa, pokazao je i sjajni Vitaly Mansky sa svojim dokumentarnim filmom Under the Sun (2015) koji možete pogledati i u srijedu 1. veljače u 19 sati u zagrebačkom Dokukinu KIC, a na kino premijeri prisustvovat će i sam Mansky. Ovaj ruski umjetnik najpoznatiji je po svojim dokumentarnim filmovima, a kao najbolji ističe mu se baš ovaj. To naposljetku i nije čudno budući da je radnja smještena u Sjevernoj Koreji.
Još jedna “zemlja izlazećeg sunca”
“Scenarij ovog filma dodijelila nam je sjevernokorejska strana. Također su nam ljubazno pružili usluge prijevoza, odabrali lokacije snimanja i pogledali sve snimke kako bi bili sigurni da nismo pogriješili u prikazivanju savršeno obične obitelji u najboljoj zemlji na svijetu”, tim rečenicama počinje ovaj uradak dajući gledatelju intiman uvid u kontekst snimanja i nastanka filma. Radnja prati jednu godinu života obitelji iz Pyongyanga čija se kćer priprema pridružiti Zajednici sjevernokorejske djece povodom proslave rođendana Kim Jong Ila – Day of the Shining Star.
Ovaj je dokumentarac, dakle, prikaz jedne prosječne obitelji u Sjevernoj Koreji, na način na koji to žele prikazati njihove vlasti i stvoriti određeni imidž. Baš taj željeni pogled “izvana” koji su Sjevernokorejci pokušali ostvariti odražava eminentnu ironiju situacije, jer baš ono što ostatak svijeta smatra pogrešnim, prikazano je u punom sjaju kao odviše dobro i pozitivno.
Melankolija odgovarajućeg stereotipa
Većina predrasuda o komunističkim režimima, pa tako i one o Sjevernoj Koreji, nažalost su se ispostavile kao točne. Iako trebamo voditi računa o tome da se ovdje ipak pokušala zamaskirati cjelokupna atmosfera zbog intervencije “stručnjaka” s njihove strane, ipak se čini da su stereotipi o smanjenim slobodama, ispiranju mozga, hiperboliranom kultu ličnosti i iluzornoj sreći – istiniti. Već u prvih par scena uočljiva je opustošenost gradova, manjak tehnologije i modernizacije, koji sam po sebi već odiše turobnošću. Postupnim razvijanjem iz scene u scenu, kod gledatelja se ekstenzivno razvija i osjećaj melankolije koji je Mansky izvaredno dočarao dinamičnošću i redoslijedom elemenata.
Svakako je potrebno istaknuti i prigodnu popratnu glazbu, a u tom kontekstu sve pohvale idu dvojcu iz Latvije, skladatelju Karlisu Auzansu i redatelju zvuka Anrusu Krenbergsu. Dašak klasičnih glazbala – klavira i gudačkih instrumenata u pojedinim scenama savršeno nadopunjava i dočarava otužnu atmosferu, a opet suviše surovo i realno oslikava život u totalitarnoj, režimskoj državi. U tom pogledu, ovaj dokumentarni film poprima odlike kreativnog umjetničkog djela.
Ceremonija bezlične uniformnosti
Apropo sadržaja, dotaknuo bih se osjećaja sažaljenja koji se kroz dokumentaristički, činjenični aspekt nameće gledateljima. Sažaljenje zbog prisutne iluzorne sreće kod Sjevernokorejaca, koja je posljedica poticanja uniformnosti, ispiranja mozga kroz “edukaciju” te razvitka jednostranog mentaliteta. “Ne znaju za bolje”, rekli bi mnogi i bili bi u pravu. I baš u toj činjenici leži neizmjerna tuga i žaljenje jer uistinu postoji bolji, slobodniji svijet. Štoviše, građani Pyongyanga odišu bezličnošću, ne-kritičkim razmišljanjem i bezuvjetnim prihvaćanjem svega što im se stavi “na tanjur”.
U usporedbi s drugim totalitarnim sustavima, poput Sovjetskog saveza ili Jugoslavije, na prvi pogled je jasno da su sličnosti isključivo nominalnog karaktera. Čak je i sam Vitaly Mansky primijetio kako je režim u Sjevernoj Koreji “puno teži i okrutniji” nego onaj u Sovjetskom savezu i uistinu je, nakon pogledanog filma, teško ne složiti se s njim. Prilike koje vladaju u Sjevernoj Koreji, vjerujemo, nisu usporedive ni s čim nama poznatim, tako da je i ovaj dokumentarac različit od bilo čega što smo u životu imali prilike vidjeti.
Naposljetku je važno dodati i element koji proizlazi iz svih ostalih, a to je kult ličnosti bivših i sadašnjeg vladara. Iako su takvi običaji karakteristični i za ostale režime, ceremonije ovolikih razmjera i dugotrajne pripreme teško je i zamisliti, a Vitaly Mansky i po tom je pitanju odradio zavidan posao.
Dokumentarni filmovi poput ovih pravi su specijalitet za sve one željne direktnog uvida u najizoliranije dijelove svijeta te za sve avanturiste koji su spriječeni putovati. A za sve ostale, još jedan odličan uradak opsežnog edukativnog i emotivnog karaktera na koji uistinu vrijedi potrošiti vrijeme.
