Dokument o nestajanju u četiri oka (“Blink”, J. Labrović)
Jakov Labrović nije filmaš. Jakov je čovjek s pričom i potrebom da je podijeli, a to je u osnovi (filmske) umjetnosti. To je izvor s kojeg film nastaje i s kojeg se materijalizirao kratkometražni dokumentarni film Blink koji se natječe u konkurenciji „Ješke“ na ovogodišnjem FMFS-u. Radnja filma je jednostavna, pa ne zamara gledatelja kompliciranom strukturom i nevažnim detaljima, a u fokusu priče je odnos braće Jakova i Ivana.
Ivan boluje od shizofrenije, a Jakov snima tri etape bolesti; tri točke u vremenu i prostoru koje čine zatvoreni krug koji obuhvaća bolest, dvoje ljudi, proživljenu prošlost, tešku sadašnjost i predvidljivu budućnost. Ujedno, to su tri faze Ivanovog stanja koje su igrom sudbine geografski odvojene.
Beč, Split i Rab kao tri faze bolesti
Jakov Ivana prvo pronalazi u Beču nakon bijega od kuće, gotovo slučajno. Radnja se zatim prebacuje u Split i bolnicu u kojoj Ivan stoji vezan za krevet pričajući iskustva liječenja, odnos s doktorima, sestrama i vic o pacijentu koji povede četkicu za zube u šetnju kao psa. U trećem činu odnos dvoje braće odigrava se na Rabu u stanju kada je bolest uznapredovala, a snažna terapija drastično promijenila Ivanovu fizionomiju.
Blink obuhvaća tri mjesta i tri razgovora kroz tri faze bolesti i tri etape kroz koje publika prolazi hvatajući totalitet iskustva. Vidjevši Ivana u relativno dobrom stanju u prvoj sekvenci nije neobično da publika njegove simpatične ludorije prati sa smijehom, da bi film zatim svojom jednostavnom strukturom naveo na promjenu reakcije kada smijeh utihne i transformira se u stanje tjeskobe, a publika postane svjedokom progresije jedne bolesti koja još uvijek u medicinskim knjigama i usmenoj predaji kotira kao najveće i neizlječivo zlo koje se spominje ispod glasa, gotovo kao presuda.
Intimna priča o bratskom odnosu
U kratkom opisu filma stoji kako „Jakov snima Ivanov život i liječenja u psihijatrijskim klinikama, često u tajnosti, kako bi izložio svu njihovu brutalnost i nečovječnost“ međutim to je neprecizno i netočno. Jakov je snimio intimistički film o odnosu dva brata, o bolesti kojoj je teško pronaći izvor i kraj, bez da je upao u patetične stranputice koje filmskom novaku znaju izgledati primamljivo. Blink je film koji udara velikom snagom upravo zbog svoje izravnosti i zaprepašćujuće jednostavnosti. Radi se o kratkom filmu koji dugim kadrovima „kaže“ mnogo toga i uspješno koristi odabrani metar. Mnogo je kvalitetnih filmova snimljeno o unutrašnjosti psihijatrijskih klinika, istaknimo samo sjajne uratke Hrvoja Mabića, ali spomenimo kako je ovo ipak jedan intimistički portret odnosa dvoje ljudi koji nema eksplicitnih aktivističkih pretenzija.
Blink je sjajno ostvarenje koje pokazuje kako je danas primarno imati dobru priču, a onda će sveprisutna i dostupna tehnologija, uz malo dobre volje i par stručnih ruku, uokviriti tu priču. Jeste li filmaš ili umjetnik neke druge domene sporedno je, jer priča će se sama materijalizirati u adekvatnoj formi. Netko je davno rekao kako je svatko pjesnik kad mu se otkine komad srca.
