“Drakula” (ZKM): Katastrofalno loš pokušaj kritike suvremenog društva

U Zagrebačkom kazalištu mladih 25. rujna je premijerno izvedena predstava “Drakula” u režiji vojvođanskog redatelja Andrása Urbána. “Drakula” je nastao u koprodukciji ZKM-a, Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora i Fondazione Teatro Due iz Parme po izabranim motivima iz istoimenog romana Brama Stokera. No izuzev u najavi, predstava zapravo nema nikakve veze sa Stokerovim “Drakulom”, što nam u prvih par minuta potvrde i izvođači. Nema tu ni likova ni dijaloga ni narativne radnje jer ovo nije scenska adaptacija romana, nego je predstava rađena kao kolaž motiva po receptu Montažstroja i Frljićevih radova poput “Turbofolka”.

U suštini je riječ o nedorečenom i besmislenom pokušaju kritike suvremenog društva izgrađenom na labavoj i neuvjerljivo izloženoj premisi o samouništenju ljudske vrste. Urbán od “Drakule” preuzima isključivo neke općenite motive kao što su krv i strast (zapravo seksualni nagon), a i njih ogoli do krajnosti kakvu ne možemo povezati sa Stokerovim gotičko-romantičarskim romanom. Ti su motivi podloga za brojne opscene slike prepune golotinje i seksualnih činova koje se izmjenjuju s veoma nabrijanim songovima na tragu onih iz predstave “A gdje je revolucija, stoko” Montažstroja. Između svega nađe se pokoji nihilistički i pesimistično intoniran monolog i to je cijela predstava, ništa autorski previše originalno ili dosad neviđeno, a još k tome poprilično dosadno i nespretno režirano.

U svojoj je kritičnosti redatelj sveobuhvatan, ali bez ikakvog smisla ili reda, što je jedan od izvora neuspjeha cijele predstave. Urbán očito ima jaku želju i potrebu raditi socijalno angažirano i kritički nastrojeno kazalište, do te mjere da nije ni bitno koliko se međusobno mogu smisleno povezati objekti njegove kritike. Problem je u tome što ta kritika nije smještena u okvir, nema fokus, nema metu kojoj je usmjerena, ne poziva na bunt niti plovi terenom satire, već je tu ubačeno sve što je moglo stati u tih sat i 15 minuta predstave, od katoličke Crkve, preko svih religija, do ratova, kapitalizma i Europske Unije.

Pritom je sve to jasno ideološki obojeno, ali tako da se stvara dojam da redatelj privatizira kazalište i koristi ga kao teren za izbacivanje osobnih frustracija, a to je ono što kazalište kao umjetnost nikad ne bi smjelo postati. No, najgore od svega je to što su sva ta kritika i svi ti songovi u većini navrata banalno svedeni na izraze poput “Fuck me”, “Fuck Europe”, “Suck my ass” i slične “domišljate” fraze. Takva kritika nije izravna kao što neki to misle, već je nemaštovita, gotovo pa ziheraška, a u predstavi poprilično vulgarna zbog čega ne postiže ni uvjerljivost ni interes kod gledatelja.

Nimalo zanimljiviji ili poticajniji nije ni vizualni/fizički dio predstave koji obiluje potpunom golotinjom. No kao što sam naglasio i u kritici predstave “Lulu” zagrebačkog HNK, ovakve nas stvari odavno ne bi trebale šokirati ni smetati jer smo svi, osim možda časnih sestara i svećenika zavjetovanih na celibat, vidjeli golo muško i žensko tijelo, spolne organe, grudi i stražnjice. Glumci čak ni nemaju puno međusobnih interakcija, nešto je tu istospolnih dodirivanja, no potpuno bezazlenih, a vjerujem da uobičajena ZKM-ova publika može “preživjeti” takve scene. No zašto ih uopće moramo gledati zaista nisam siguran. Drugim riječima, golotinja u predstavi, barem u tolikoj mjeri, nema nikakvog pokrića, sama je sebi povod i svrha, a “šokantna” je tek toliko da se o tome raspišu mediji koji inače redovito ne prate kazališnu scenu.

U tom pogledu prvenstveno valja pohvaliti izvođače koji su zaista sjajni i koji su jedina svjetla točka predstave. Da su glumci kojim slučajem lošiji, slabiji u interpretaciji svih tih vulgarnosti koje im je Urbán zadao, predstava bi u potpunosti bila negledljiva. Iako im ova makljaža i nije bila potrebna u karijeri, “Drakula” je u svakom slučaju još jednom istaknuo talent izvrsnih Mie Biondić i Dade Ćosića koji su u potpunosti ukrali show starijim kolegama iz ZKM-a, Luciji Šerbedžiji i Edvinu Liveriću. Ćosić briljira u sceni u kojoj nateže vlastitu kožu i iako to zapravo nije tako bolno (probajte sami na sebi), svojim je pokretima i izrazom lica uspio prenijeti bol na publiku. U uvodnoj sceni intrigira i mariborska kolegica Nika Rozman kojoj prema kraju predstave pada razina uvjerljivosti, no inspiraciju zato ne gube njezini kolege Matevž Biber i Jurij Drevenšek. Postavu zaokružuju Davide Gagliardini i Gian Marco Pellechia, a potonji ne sudjeluje u završnoj sceni, u kojoj se ostatak ansambla potpuno gol valja u blatu i krvavo crvenoj boji, vjerojatno odbivši to raditi.

Nekoliko je ipak zanimljivih prizora u predstavi, među kojima se ističe onaj u kojem Matevž Biber ismijava tipični scenarij nekog pornića i demonstrira ga uz komade voća – bananu, polovicu grejpa, višnje i ananas. No ta scena, koliko god bila domišljata i zabavna, nema apsolutno nikakve veze s ostatkom predstave, što Biber i sam kaže ismijavajući publiku da je došla pogledati nešto romantično. Urbán očito pokušava provocirati publiku, izrugivati joj se, no ZKM-ova se uobičajena publika uglavnom unaprijed informira o predstavama i ne ide u kazalište zato što želi pogledati nešto smiješno ili romantično te je u ovom slučaju znala da neće gledati klasičnog Drakulu, tako da navedena provokacija u samom startu gubi efektnost jer publike ostavlja zbunjene s mislima “o čemu oni to sad govore”.

Izrugivanje tu ne staje pa u sljedećim prizorima glumci “uzimaju novce iz blagajne” i guraju ih u sve moguće tjelesne otvore, a zatim “uzimaju odjeću publike iz garderobe” i navlače je po svojim golim i prljavim tijelima. Po Urbanu je očito luksuz to što mi sjedimo u kazalištu i gledamo njegovu predstavu pa nas se može strpati u isti koš s ostalim objektima njegove kritike, kao što su multinacionalne korporacije i državne vlade. No na trećoj je izvedbi gledalište bilo poluprazno, a na svakoj će sljedećoj izvedbi vjerojatno biti još praznije. Da zaista izvuku odjeću gledatelja iz garderobe postalo bi zanimljivije, no ovaj koncept podrugljivog rušenja četvrtog zida nije ništa novo, o tome je još šezdesetih godina prošloga stoljeća pisao Peter Handke u svom dijelu “Vrijeđanje publike”.

Kostimografiju – one tri haljine i muška odijela, prije no što se glumci skinu – potpisuje Doris Kristić, scenograf je Marko Japelj, a za industrial glazbenu podlogu očito inspiriranu Laibachom i Montažstrojem zaslužna je Irena Popović. Koliko god glazbeni brojevi bili potencijalno dobri i funkcionalni, zbog zatupljujućih tekstova ne uspijevaju održati dinamiku predstave. Scenografija se služi simbolikom kako bi prebrodila most između fikcionalnog svijeta Drakule i suvremenog društva, no ni taj segment predstave nije uspio kako spada.

Osim krvi i križeva, u jednom se trenutku odozgo pojavljuje divovska maketa šišmiša oko koje se u par navrata nateže dvoje-troje glumaca, nakon čega ona samo tako visi bez da se iskoristio njen potencijal. Tako je redatelj i u jednom prizoru htio da se glumice poliju sokom, pudingom i voćem, no nakon što one odu sa scene predstava jednostavno stane na pola minute kako bi se prebrisao pod, a slična se situacija ponovi i u prizoru s lutkama beba, koje nakon malo agresivnog nabacivanja jednostavno pometu van. Svi ti prekidi dodatno remete ritam i kvare ionako dosadnjikavu dinamiku predstave.

Postoje loše predstave koje vrijedi pogledati, no “Drakula” ne spada ni u tu kategoriju. Iako je rujan tek završio, ZKM se ozbiljno kandidirao za najgoru predstavu sezone, a ovu će katastrofu doista biti teško nadmašiti.