Fantastoide: Led se topi, vatra je vječna (“Harbinger Down”, A. Gillis, 2015)
Uz službeni trailer američkog filma Harbinger Down redatelja Aleca Gillisa dolazi opaska tvoraca filma u kojoj se hrabro tvrdi da se radi o filmu koji je „alternativa žanrovskim filmovima velikih studija temeljenima na računalno generiranim specijalnim efektima“. Pa onda: „proširite riječ – pokrenite revoluciju!“. Pa, ima li u filmu Harbinger Down zaista ikakve revolucije?
Financirajući film skoro isključivo kroz Kickstarter kampanju, producenti su i prije upuštanja u projekt potencijalne financijere jasno obavijestili o svojoj doktrini: Harbinger Down bit će film koji snimaju stručnjaci praktičnih specijalnih efekata za entuzijaste ove vrste efekata i žanrovskih filmova iz preddigitalne ere općenito. Drugim riječima – iz ropotarnice će se filmske povijesti iskopati jedan proizvoljni zanatski moment i zajedno s razdraganim fanovima uskrsnuti idilično doba dok digitalni efekti nisu postali dominantna tehnologija u filmskom oživotvorenju žanrovskih fabula. Već je s teorijskog stajališta očigledno da je ova doktrina radikalno nespojiva i sa kakvom „revolucijom“ – u najbolju ruku, radi se o čisto reakcionarnom – u ovom slučaju posve nostalgičnom pothvatu. Ovako postavljene, ambicije filma Harbinger Down svakako se mogu povezati s onima opisanima u prošlim Fantastoidama – tj. s filmom Turbo Kid (François Simard, Anouk Whissell, Yoann-Karl Whissell, 2015), ali i Kung Fury (David Sandberg, 2015). Ono što je zajedničko svima trima filmovima moment je nostalgije, tj. oduševljenja prošlim. Kung Fury ovdje se dodatno može usporediti s filmom Harbinger Down i time što se također radi o filmu sufinanciranom Kickstarter kampanjom, ali uz tu zanimljivu razliku što je Kung Fury izgrađen upravo oko digitalnog, tj. uz posvemašnji entuzijazam računalno generiranom slikom.
Teorijski dvojbe o (ne)mogućnosti filma Harbinger Down da iz doktrinarno nostalgične pozicije unese svježinu u znanstvenofantastični horor žanr nakon gledanja su u potpunosti praktično potvrđene. Harbinger Down doslovna je preslika Stvora (The Thing, John Carpenter, 1982)*, ali ovaj puta smještena u zaleđeno okruženje ribarskog broda u Beringovom moru. Parazitirajući na fabularnim predlošcima ranijih klasika žanra i ropski ih nastojeći opetovati, ne postiže se nikakav vlastiti doprinos medijskom polju. Neprijateljski je tuđinski organizam u filmu, međutim, za razliku od onoga u Stvoru ovaj puta ruska tvorevina, ali opet pridošla iz svemira. Protiv njega se najefikasnije može boriti upravo vatrom, a naznaci se paranoje iz svih verzija Stvora reproduciraju nonšalantnim osvrtom na mogućnost neprijatelja da imitira ljudski oblik. Osim kratkog uvodnog segmenta koji je iz nepoznatih razloga izveden found footage metodom, čitav se film odvija u skučenim brodskim interijerima ili na palubi, u mraku i oluji. Po svemu sudeći, producenti su se za ovaj pristup odlučili zbog financijskih ograničenja i iz tog je rakursa filmski postupak zaista prikladan. Harbinger Down, iako posve kriv za grijeh površnosti, epigonstva i aljkavosti u izgradnji fabularne strukture, nije upao u zamku da kao niskobudžetni znanstvenofantastični film nastoji izgledati kao blockbuster. Glavni muški glumac Lance Henriksen (žanrovskim gledateljima poznat kao Bishop iz Tuđinaca [Aliens, James Cameron, 1986]) odlično se snašao u ulozi kapetana naslovnog broda Harbinger uz vrlo dopadljive pomoćne likove Svetlane (Milla Bjorn) i Velikog G-a (Winston James Francis). Ostali se likovi, ali i uloge ne čine vrijedni spomena.
U konačnici, Harbinger Down i s teorijske je i praktične pozicije film jasno i nedvosmisleno namijenjen podražavanju. Ukoliko ga pristanemo vrednovati po njegovoj sposobnosti da kao film iz 2015. godine imitira atmosferu i filmski zanatski postupak tridesetak godina starijih znanstvenofantastičnih i nadnaravnih horor filmova, svakako se može reći da je u tome uspješan. Vrednovati ga u kontekstu suvremenog filma, međutim, nije moguće – i u tom je pogledu ovo djelo anakronizam – medijski fragment ispao iz prostora i vremena. Osim toga i njegov je pokušaj da „pokrene revoluciju praktičnih specijalnih efekata“ duboko problematičan. Specijalni efekti u znanstvenofantastičnom filmu u svojoj funkciji plauzibilnog dočaravanja onoga za što je gledatelj ipak racionalno svjestan da je u stvarnosti nemoguće ili barem trenutačno nedostižno – tj. u funkciji postizanja uspješnog umjetničkog djela – ne čine se kompatibilni s pristupom koji određuje upravo jednu vrstu specijalnih efekata superiornima, ali ne zato što su oni efikasniji u ispunjavanju svoje funkcije u izgradnji umjetničkog djela već zato što su, eto, producentima miliji. Sve u svemu, Harbinger Down tek je jedna zanimljiva posveta prošlome – ali opet – generalno irelevantna za aktualnost u kojoj je stvorena.
* Iako se Harbinger Down najizraženije poziva na Carpenterovu verziju, jasno, valja imati na umu i prvu verziju pod originalnim nazivom The Thing from Another World (Christian Nyby, 1951), ali i zanimljivi prequel The Thing iz 2011. koji potpisuje Matthijs van Heijningen Jr. s čarnom Mary Elizabeth Winstead u glavnoj ulozi.
