Istaknuto
15.10.2018.

Dobre knjige uvijek su u modi. Svakog tjedna ćemo vam odabrati po tri nove knjige koje možete pronaći na policama domaćih knjižara, a uz malo sreće, neke od njih mogu biti vaše.

14.10.2018.

Priča o dvoje ljudi - kroz desetljeća - bez obzira na uspjeh ranijih izdanja, ostaje klasik koji uvijek može (p)ostati suvremen.

Film

Filmolista – Michael Haneke: O apsurdu, nasilju i medijima

09.09.2018. Dunja IvezićFoto: cinemove.tumblr.com

Činjenicu da su granice između nekonvencionalne i tjeskobne europske drame namijenjene uskom krugu gledatelja i kultnog filmskog postmodernizma na čijim će temeljima počivati nove filmske generacije prilično nejasne potvrđuju upravo lik i djelo Michaela Hanekea. Ovaj se austrijski filmski redatelj, čija je filmografija postala dokument suvremenog filmskog postmodernizma, u svom opusu orijentirao istinitosti za koju nerijetko tvrdi da postaje proizvod kinemetografije kao ”manipulativne forme i artificijelnog produkta”. Brojna se filmska ostvarenja koja nose Hanekeov potpis te koja bilježe stvaralački kontinuitet u kontekstu postmodernizma – od Der Siebente Kontinent do Happy End – isprepliću u svojoj kritičnosti, apsurdu i uznemirujućoj prirodi pred kojom i najhrabriji zatvaraju oči.

Suvremene društvene okolnosti za sobom povlače otuđenje, gubitak humanosti te neprestano slabljenje ljudskih emocija stvarajući društvenu i psihološku ranu u srži čovječanstva, a ista će postati još dublja razvojem modernih načina komunikacije koje će, paradoksalno, biti sve manje. Upravo je to poruka Hanekeove filmske studije koja svoje gledatelje ”shvaća dovoljno ozbiljno”, stoga im se ne ustručava iznijeti istinu baveći se etički spornim i tabuiziranim ponašanjima.

Der Siebente Kontinent

Foto: cinemawithoutpeople.tumblr.com


1. Der Siebente Kontinent (1989)

Der Siebente Kontinent je prvi dugometražni film Michaela Hanekea, a prema riječima je samoga redatelja snimljen prema istinitim događajima opisanima u medijima. U središtu je radnje tročlana obitelj Schober čiji život utjelovljuje repetitivno nizanje događaja kao na pokretnoj traci naglašavajući njegovu jednoličnost i mehaničku prirodu. U uvodnim scenama u potpunosti izostaju lica troje protagonista, a razvojem se radnje ta razina neindividualiziranosti zadržava nedostatkom dijaloga koji zamjenjuju zvukovi prepoznatljive i rutinske svakodnevice.

Radnja je podijeljena na tri dijela koji portretiraju posljednje godine u životima Georga (Dieter Berner), Anne (Birgit Doll) i njihove malodobne kćeri Eve (Leni Tanzer). Tročlana se obitelj, našavši se u gotovo nepodnošljivoj rutini, odluči preseliti u Australiju koja postaje simbol za posljednje odredište obitelji Schober da bi se, naposljetku, radnja svela na kontinuirano uništavanje obiteljske imovine te zajedničko samoubojstvo. Činjenicu da se radi o izuzetno bizarnoj tematici nije potrebno posebno naglašavati, premda je istoj potrebno pridružiti redateljsku pretpostavku da će uništavanje imovine – a posebice bacanje novca u WC školjku – gotovo jednako potresti gledatelja. Tjeskoba i emocionalno zahlađenje čovjeka u kontekstu su moderne svakodnevice prikazani kroz prizmu dehumaniziranosti i nihilizma te oštru kritiku moderne otuđenosti i kapitalizma.

Cache

Foto: folms.tumblr.com


2. Caché (2005)

Jedno je od najpoznatijih Hanekeovih filmskih ostvarenja psihološki triler Caché, prepoznatljiv i po svome engleskom prijevodu – Hidden. Radnja prati dobrostojeću francusku obitelj kojoj iznenada počinju pristizati snimke nepoznatog podrijetla na kojima se nalazi obiteljski dom snimljen izvana što svjedoči o činjenici da ih nepoznati pošiljatelj poznaje. Georges Laurent (Daniel Auteuil) počinje tragati za nepoznatim pošiljateljem prebirući po vlastitoj prošlosti da bi naposljetku stigao do Majida (Maurice Bénichou), Alžirca čiji su roditelji radili na posjedu Georgesove obitelji te nestali nakon Pariškog masakra 1961. godine. Georgesovi su se roditelji osjećali odgovornima za Majidovu budućnost zbog čega su pokrenuli postupak posvajanja koji nikad nije završen budući da je Georges lagao roditeljima kako bi spriječio Majidovo posvajanje.

Uznemirujuća priroda i atmosfera na kojima počiva filmska priča očituju se u dugim kadrovima koje s vremenom postaje neugodno gledati, posebno istaknemo li činjenicu da u određenim trenucima nije sigurno gledamo li u polutotal obiteljskog doma ili pak snimku istog tog prizora. Caché je u kontekstu radnje dinamičniji od dotadašnjih Hanekeovih filmova, a njegov je kraj posebno intenzivan uzmemo li u obzir sekvence s prikazima Georgesova i Majidova djetinjstva koje gotovo nalikuju snimkama tih događaja iz prošlosti. U pozadini je svega ipak duboko ukorijenjena problematika rasizma i društvenih podjela prisutnih u francuskom društvu, stoga aktualnost ove poruke ni danas ne dolazi u pitanje.

Funny Games US

Foto: cinemove.tumblr.com


3. Funny Games US (2007)

Nasilje je u filmskom opusu Michaela Hanekea gotovo sveprisutan motiv, a njegova se kulminacija odvila u psihološkom trileru Funny Games te njegovom američkom remakeu iz 2007. godine koji ga vjerodostojno oponaša. Naime, temeljna je redateljska poruka bila ta da je filmska publika u prevelikoj mjeri izložena filmskom nasilju te s vremenom otupljuje i postaje tolerantna prema onome izvršenom s ciljem ”pobjede pravednog protagonista”. Stavivši gotovo svu moć u ruke antagonista Haneke želi izazvati intelektualni i emocionalni napor svoje publike te ukazati na opasnost suvremene izloženosti nasilnom ponašanju.

U središtu je radnje tročlana obitelj koju utjelovljuju Tim Roth, Naomi Watts i Devon Gearhart, a priča započinje u trenutku kada obitelj stigne u svoju kuću na jezeru. Naznake se nadolazećih valova brutalnog fizičkog i psihičkog nasilja očituju i u odabiru glasne i uznemirujuće glazbe koja u uvodu prekida onu klasičnu koja dopire iz radija obiteljskog automobila. Obiteljsku kuću uskoro posjećuju dvojica mladića – Paul i Peter (Michael Pitt i Brady Corbet) – čija se pristojnost sudara s njihovim krajnje sadističkim namjerama prema obitelji. Sveprisutne i prepoznatljive Hanekeove duge kadrove te neugodnu i uznemirujuću atmosferu presijecaju elementi iz popularne kulture i medija – primjerice, Peter i Paul si nerijetko imena zamjenjuju s Tom i Jerry te Beavis i Butt-Head.

Funny Games US i njegov austrijski prethodnik nasilna su priča o nasilju. Ipak, zanimljivost je upravo u činjenici da nasilje gotovo i nije izravno prikazano, premda je bez sumnje prisutno u zvukovima – jedna je od zanimljivijih scena ona u kojoj Paul prebire po kuhinji obiteljske kuće tražeći hranu dok se u pozadini čuju bolni krikovi obitelji te pucanj koji na njegovu licu ne izazivaju nikakvu reakciju. Potpuna psihička i fizička nemoć te strah bez sumnje traže reakciju gledatelja što naglašava i razbijanje ”četvrtog zida” u trenucima kada Paul upućuje direktne poglede u kameru ili se, pak, obraća izravno gledatelju. Američki je remake bez sumnje snimljen u vrijeme kada je ”medijska glad za nasiljem” postala izuzetno snažnija i aktualnija, a njegova poruka krajnje potrebna.

Amour

Foto: tsaifilms.tumblr.com


4. Amour (2012)

Amour je romantična drama u čijem je središtu, prema Hanekeovim riječima, jedna od najnepodnošljivijih životnih pojava – bolest voljene osobe. Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva utjelovljuju Georgesa i Anne – bračni par umirovljenika te intelektualaca i zaljubljenika u umjetnost. Već u uvodnim scenama Anne tijekom iznenađujuće tihe scene doručka pogodi moždani udar, nakon čega se život bračnoga para drastično mijenja i svodi na Georgesovu brigu o polupokretnoj supruzi.

Gotovo čitava je radnja smještena između zidova obiteljskog stana, a odvija se gotovo u potpunoj tišini koju isprepliću bol i sjećanja iz prošlosti. Brinući se u svakom trenutku o svojoj bolesnoj supruzi Georges nastoji održati obećanje, stoga je odbija prepustiti bilo kakvoj ustanovi te se odlučuje o njoj brinuti do samoga kraja kada je odluči ugušiti jastukom kako bi je poštedio daljnje patnje te tako sačuvao njezin ponos. Amour je iznimno elegantan i ekspresivan, a u razvoju svoje priče ne zazire niti od simbolike koja leži u najintimnijim umjetničkim djelima i poeziji u čijim stihovima od dvoje zaljubljenih ljudi na svijetu preostaje jedino ljubav.

Happy End

Foto: Trailer screenshot


5. Happy End (2017)

Happy End je, sukladno ostatku Hanekeova opusa, moguće definirati kao satiričnu i turobnu obiteljsku dramu u čijem je središtu bogata europska buržoaska obitelj Laurent koja prebiva u francuskom gradu Calaisu. Film započinje nizom mobitelom snimljenih kratkih videozapisa čime je već na samom početku ostvarena vizualna tekstura izvedena putem društvenih medija koja prožima čitavu dramu. Glavna junakinja Eve (Fantine Harduin) dolazi u Calais kako bi živjela sa svojim ocem Thomasom (Mathieu Kassovitz), njegovom suprugom Anaïs (Laura Verlinden) te njihovim novorođenim djetetom.

Thomasova nova obitelj stanuje na raskošnom obiteljskom imanju zajedno s njegovom sestrom Anne (Isabelle Huppert), njezinim neurotičnim sinom Pierreom (Franz Rogowski) te ocem i vlasnikom imanja Georgesom čiji lik utjelovljuje Jean-Louis Trintignant. Obitelj Laurent naizgled podliježe rutini raskošnih i otmjenih obiteljskih okupljanja, rješavanja problema obiteljskog posla te suzdržanih razgovora i pogleda tijekom tihih zajedničkih obiteljskih obroka, ali njihova rutina neodoljivo naginje prema osjećajima izgubljenosti i ništavila te grotesknoj želji za smrću, koja se najviše manifestira u očajničkim pokušajima Georgesa Laurenta da si oduzme život. Upravo je želja za smrću moment koji u najvećoj mjeri ironizira pripadnike visokog društvenog sloja.

Happy End možemo smatrati svojevrsnim nastavkom romantične drame Amour o čemu, osim glumačke postave i međusobnog odnosa likova, svjedoče i vječno isprepleteni motivi ljubavi i smrti. Obitelj Laurent postaje tako još jednom žrtvom egzistencijalnog tereta i onoga što je sam Haneke označio pojmom glaciation, a odnosi se na zahlađenje emocija i tjeskobu u čijoj se izmaglici kreću njegovi likovi.

(Visited 138 times, 4 visits today)

Komentari