Istaknuto
12.12.2018.

Sve novitete poslušajte na jednom mjestu i glasujte za svog ovotjednog favorita.

03.12.2018.

Pažljivo pratite portal jer ćemo u člancima sakrivati najbogatije i najvrijednije nagrade do sada.

Film

Filmolista: Najupečatljiviji filmski psihopati i sociopati

10.10.2018. Dunja IvezićFoto: film-cult.tumblr.com

Pojmovi psihopatije i sociopatije u svojoj esenciji podrazumijevaju različite trajne oblike poremećaja na emocionalnom i voljnom području osobnosti, ali ne nužno i one intelektualne budući da određeni slučajevi bilježe čak natprosječne intelektualne sposobnosti. Filmski su likovi psihopatskih i sociopatskih tendencija neiscrpna i zanimljiva pojava, a njihov je razvoj moguće pratiti već od tridesetih godina prošloga stoljeća kada je filmska umjetnost bila u svojim povojima. Ipak, postoji vremenska diferencija u definiciji psihopatije i sociopatije budući da je ista tih godina, uz krajnosti poput sadizma, seksualne deprivacije i destruktivne prirode, sadržavala danas gotovo svakodnevne pojave.

U nizu se zlih protivnika superjunaka i ludih znanstvenika tridesetih godina ističe prekretnica u poimanju likova psihopata i sociopata utjelovljena u liku dječjeg ubojice Hansa Beckerta (Peter Lorre) koji u dramskom trileru M – A City Searches for a Murderer (1931) Fritza Langa tumači lik psihopata, kojim, prema njegovim riječima, upravljaju nepoznate mračne sile koje ga prisiljavaju na zločin. Psihološka je analiza zajedno s dubokom zanimacijom za oblike manifestacija psihopatije i sociopatije svoje čvrste korijene dobila sredinom prošloga stoljeća.

m

Sredina su se pedesetih te prijelaz u rane šezdesete godine prošloga stoljeća suočile s fenomenima serijskih ubojstava iza kojih su stajali mentalno oboljeli pojedinci poput Eda Geina koji je krajem pedesetih godina postao inspiracija za jednog od najpoznatijih psihotičnih likova Hollywooda – Normana Batesa kojeg je godine 1960. u Hitchcockovoj filmskoj adaptaciji Psycho utjelovio Anthony Perkins.

S pravom možemo zaključiti da zanimacija za različite oblike mentalnih oboljenja te težnja za njihovom interpretacijom u filmskoj umjetnosti ne gube svoje odrednice fenomena. Dapače, njihova se pojavnost na žanrovskom planu širi sve dalje inspirirajući se realnošću ili pak citirajući svoje prethodnike u duhu postmodernizma.


Norman Bates (Psycho, 1960.)

Premda ga je bilo gotovo nemoguće zaobići u uvodu, lik je Normana Batesa iz Hitchcockove filmske adaptacije istoimenoga romana Roberta Blocha iz 1959. godine bez sumnje potrebno izložiti detaljnijoj analizi. Norman Bates, čiji je lik utjelovio Anthony Perkins, predstavlja jedan od najkompleksnijih te najsloženijih likova u povijesti filmske umjetnosti, a njegova se inspiracija našla upravo u prethodno spomenutom američkom serijskom ubojici, a prema nekima i kanibalu, Edu Geinu, čiji je lik inspirirao vodeće antagoniste filmova The Silence of the Lambs (1991) i The Texas Chainsaw Massacre (1974).

Psycho (1960.) pripada razdoblju najbližeg dodira autora i publike u Hitchcockovom filmskom stvaralaštvu. Norman Bates u istoimenom romanu i u njegovoj filmskoj adaptaciji utjelovljuje mladića koji, kao žrtva emocionalnog zlostavljanja, pati od višestrukog poremećaja osobnosti. Njegova je pojava misteriozna i izaziva sumnju, a nerijetko je prikazan poput figure koja izranja iz mraka ili siluete.

Foto: YouTube screenshot “Psycho”

Ubojstvo majke i njezina partnera Batesov je lik obilježilo dubokom traumom, stoga je osjećaj krivnje potisnuo polarizacijom vlastite osobnosti koja je u velikoj mjeri utjelovila njegovu majku. Njegov odnos s majkom – iz kojeg potječe i tabuizirana seksualnost – te netrpeljivost ”majčinog” dijela osobnosti prema drugim ženama izravno su inspirirani ranim djetinjstvom Eda Geina čije su žrtve nerijetko bile upravo žene.

Batesova se interakcija Marion Crane (Janet Leigh) očituje u potisnutoj želji za zavođenjem. Naime, Marion, osim gošće, predstavlja mladu i privlačnu ženu prema kojoj ljubomorna majka utjelovljena u vlastitom sinu osjeća duboku netrepeljivost. Potisnuta seksualnost te tjeskobna i prijeteća poetičnost svoj vrhunac doživljavaju u jednoj od najprepoznatljivijih, a prema tome i najcitiranijih, scena filmske povijesti u čijem se vrtlogu voajerizma i erotizma prikazuje Batesovo ubojstvo mlade žene koje se događa istovremeno s ponovnim rođenjem pokojne majke.

Psycho

Foto: facebook.com/Psycho


Alex DeLarge (A Clockwork Orange, 1971.)

A Clockwork Orange (1971.), kriminalistička distopija snimljena prema predlošku istoimenoga romana Anthonyja Burgessa, u svom središtu ima psihotičnog i nastranog mladića koji je ujedno i njezin pripovjedač. Karizmatičan mladić te buntovni delinkvent i sociopat – Alex DeLarge (Malcolm McDowell) predstavlja žarišnu točku Kubrickove kultne poetika nasilja.

DeLarge na samom početku uvodi pojam provođenja ultra-nasilja, odnosno sinteze različitih oblika fizičkog i verbalnog nasilja poput tučnjava, pljački, silovanja, a potom i teškog ubojstva. Ovo briljantno djelo pomiče granice prikazivanja i percepcije nasilja na filmu te istovremeno fascinira i izaziva gađenje.

Prvi je dio filma posvećen eksplicitnom ultra-nasilju koje Alex DeLarge svakodnevno prakticira sa svojom bandom i koje se može pripisati njegovom manjku socijalizacije. Naime, njegov se lik afirmira isključivo u kontekstu svoje delinkventne i nasilne skupine prijatelja – koje u svom tako zvanom Nadsat dijalektu (kombinacija engleskog s izrazima iz slavenskih, a posebice ruskog jezika, te Cockney rhyming slanga) naziva ”droogs” – te se doima kao da nema kontakta s realnošću i socijalnom okolinom.

clockwork orange

Foto: filmaticbby.tumblr.com

Ipak, Alexa DeLargea upoznajemo i kao intelektualca i dobrog poznavatelja klasične glazbe, posebno Ludwiga van Beethovena kojeg naziva ”dobrim starim Ludwig vanom”.

Nakon neplanirano počinjenog teškog ubojstva, DeLarge je osuđen na zatvorsku kaznu, a s ciljem da bude pušten na slobodu prepušta se psihologijskom eksperimentu nazvanom Ludovico treatment čija je svrha kod problematičnog pojedinca uništiti toleranciju nasilja te od njega stvoriti uzornog i moralnog čovjeka, premda protagonista pretvara u gotovo dehumaniziran i robotiziran projekt. Postavši tako ”žrtvom svojih bivših žrtava”, Alex DeLarge utjelovljuje postmodernističku kritiku militarističkih institucija u grotesknoj priči o psihološkim ekstremima.

The Silence of the Lambs

Foto: film-cult.tumblr.com / Hannibal Lecter


Hannibal Lecter (The Silence of the Lambs, 1991.)

Slijed literarno inspiriranih antiheroja nastavlja i Dr. Hannibal Lecter čiji lik u ciklusu filmova utjelovljuje Anthony Hopkins, a zahvaljujući njegovoj je impresivnoj glumačkoj izvedbi Dr. Lecter proglašen najvećim antagonistom američke kinematografije. Šarmantan, natprosječno inteligentan i manipulativan psihijatar utjelovio je psihotičnog serijskog ubojicu i kanibala u jednom od nastavaka i kultnom trileru Jonathana Demmea The Silence of the Lambs (1991.).

U prvom je romanu Red Dragon (1881.) sugerirana činjenica da Dr. Lecter ”ne pripada niti jednom poznatom psihološkom profilu”, a u njegovom je nastavku The Silence of the Lambs (1988.) Lecter proglašen ”čistim psihopatom i sociopatom”. Tek se u nastavcima Hannibal (1999.) i Hannibal Rising (2006.) detaljnije obrađuje njegova prošlost koja nam otkriva duboko potisnutu traumu iz djetinjstva koja je iz sadističkog iživljavanja nad životinjama prerasla u niz serijskih ubojstava i kanibalizam. Ipak, njegova su natprosječna inteligencija, sofisticiranost i kulturna obrazovanost uspjele fascinirati filmsku publiku jednako kao i likove koji s njim dolaze u doticaj te se, bez obzira na uložene napore, nalaze zapleteni u mrežu njegove manipulativne psihotične naravi.

No country for old men

Foto: film-cult.tumblr.com / Anton Chigurh


Anton Chigurh (No Country for Old Men, 2007.)

Anton Chigurh je vodeći antagonist neowestern trilera Joela i Ethana CoenaNo Country for Old Men (2007) u čijoj se ulozi Javier Berdem urezao duboko u svijest suvremene američke kinematografije. Lik profesionalnog plaćenog ubojice, čija je glavna meta kovčeg s novcem u slučajnom vlasništvu jednog od protagonista – Llewelyna Mossa (Josh Brolin), do samoga kraja utjelovljuje enigmatičnu i opasnu pojavu nepoznatog porijekla i naizgled bez korijena koju su mnogi nazvali suvremenom interpretacijom Bergmanove Smrti, a ostali utjelovljenjem same Sudbine.

No Country for Old Men svojim likovima dodjeljuje simultane uloge lovaca i plijena te, premda ostaje lišen konačnog susreta i okršaja protagonista i antagonista koji predstavlja najvišu moralnu točku klasičnog westerna, svoju napetost revitalizira svakim novim gledanjem. Upravo je to moment na kojem možemo zahvaliti liku Antona Chigurha te njegovim usporenim, ali teškim i glasnim koracima i simboličnoj upotrebi pištolja za ubijanje stoke kojim na svom putu oduzima živote nevinim i slučajnim promatračima.

Foto: facebook.com/NoCountryForOldMan

Njegov lik djeluje unutar vlastitih moralnih okvira koji ostaju nedokučivi ostalim likovima, a odlučuje poštedjeti one za koje procijeni da poštuju vlastite budući da se smatra svojevrsnim posrednikom ljudske sudbine i vlastitih odluka svojih žrtava. Naime, Chigurh se nerijetko poigrava metodom bacanja novčića unaprijed određujući sudbinu svojih žrtava, ali im ipak prepuštajući konačnu odluku u čemu se očituju upravo prethodno spomenuti moralni kod, ali i određena doza sadizma.

Jedini moment u kojemu imamo priliku osjetiti Chigurhovu ranjivost jest sam kraj kada doživi prometnu nesreću te jednom od dvojice dječaka koji su se ondje slučajno našli ponudi novac za košulju kojom si je podvezao slomljenu ruku. Premda je dječak isprva odbio novac, Chigurh na taj način nagrađuje dječačku nevinost te odlazi u nepoznatom smjeru bez definiranoga cilja nastavljajući svoj lančani proces neprestanog kretanja unaprijed. Ova na svim razinama fascinantna i sirova glumačka transformacija učinila je poskok u Berdemovoj karijeri te ga pet godina kasnije učinila vodećim protivnikom Jamesa Bonda u Skyfallu (2012).


Peter i Paul (Funny Games, 2007.)

Nasilje je u filmskom opusu Michaela Hanekea gotovo neizostavan element usko povezan s osjećajem krivnje pripisanom njegovim žrtvama, a vrhunac je nasilja svoje utočište pronašao u psihološkom trileru Funny Games te njegovom američkom remakeu iz 2007. godine – Funny Games US.

Prema riječima samog redatelja temeljna  je motivacija bila upravo ideja o potpuno besmislenom, ali brutalnom izljevu nasilja nad slučajno odabranim žrtvama, a nju su utjelovila dvojica anonimnih mladića – Peter i Paul (Michael Pitt i Brady Corbet). Peter i Paul, poput Antona Chigurha, predstavljaju pojave nepoznatog porijekla te postaju posrednici između života i smrti poigravajući se sa svojim žrtvama koje postaju lančane figure u bizarnom upražnjavanju vremena.

Foto: facebook.com/FunnyGames

Nedostatak empatije, izuzetna verbalna spretnost i domišljatost te posjedovanje gotovo nadnaravnih moći koje im dodjeljuje redatelj – Peter događaje uspijeva vratiti u prošlost te izmjeniti one buduće pomoću daljinskog upravljača –  djeluju gotovo začuđujuće i sugeriraju potpunu nemoć u odnosu na antagoniste.

Dvojica se mladića nerijetko oslovljavaju s Tom i Jerry ili Beavis i Butt-Head skrivajući se tako iza referenci na popularnu kulturu, stoga njihova pojava, prema mnogim teorijama, simbolizira elemente koji okružuju modernog čovjeka doprinoseći pritom njegovom otuđenju – poput, primjerice, prikaza nasilja koje moderna filmska publika gotovo i neprimjećuje.

Peter i Paul posjećuju tročlanu obitelj s namjerom da ih učine svojim sljedećim žrtvama i tako zadovolje vlastite sadističke potrebe, a u cjelonoćnom procesu fizičkog i psihičkog zlostavljanja ističu ”važnost zabave” koja proizlazi iz nasilja što je, bez sumnje, izravan redateljski komentar.

(Visited 256 times, 2 visits today)

Komentari