Istaknuto
12.06.2019.

Vrijeme čitanja: 3 minute Milan Blažeković hrvatskom je filmu u naslijedstvo ostavio svoj čaroban svijet animacije, koji se mnogima urezao u pamćenje i začinio djetinjstvo.

12.06.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Opasne vrućine nisu spriječile da vam i ovog tjedna Ziherova rubrika Nova glazba omogući glasanje za nove omiljene singlove.

Film

Filmska nostalgija: Kinokultura bivše Jugoslavije

17.02.2019. Tina ČatlaićFoto: thinkingaesthetics.tumblr.com
Vrijeme čitanja: 5 minute

Odlasci u kino u današnje doba obilježeno ubrzanim ritmom života nisu više toliko popularan način provođenja slobodnog vremena. Tome pridonosi i činjenica da je razvoj tehnologije i interneta učinio mnogo filmova dostupnima za preuzimanje na osobnim računalima. Osim ako u pitanju nisu naveliko razvikani  novi filmski naslovi, u nekoć krcatim kinima sada nas očekuju poluprazne dvorane. Nekad je priča bila drukčija. Mlađim generacijama čitatelja roditelji su sigurno bar jednom nostalgično pričali o odlascima u kino u vrijeme svoje mladosti. Koja su to kina posjećivali Hrvati u vrijeme socijalističke Jugoslavije, koji su filmovi bili uspješnice, a koji su podigli prašinu?

Vrijeme provokativnije kinematografije

Općenito, jugoslavenski film zanimljiva je tema mnogim svjetski poznatim filmskim kritičarima i povjesničarima, što samo govori da je bivša država nesumnjivo imala osebujnu i kvalitetnu kinematografiju. Jugoslavensku filmsku scenu činila su velika imena poput Živojina Pavlovića, Krste Papića, Ante Babaje i drugih. U razdoblju od 1947. do 1991.  snimljeno je preko 1000 filmova. I dok domaćim hitovima postaju kultni naslovi poput Ko to tamo peva, Valter  brani Sarajevo, Maratonci trče počasni krug i ostali, publika je obožavala strane, pogotovo američke filmove. Primjerice, stranica Yugopapir koja se bavi prikupljanjem članaka iz jugoslavenskog tiska objavila je novinski tekst u kojem se donosi lista najgledanijih filmova 1986. godine. Na prvom je mjestu Lice s ožiljkom (Scarface) Briana de Palme.

jugoslavenska kintematografija

Foto: beogradfoto.tumblr.com

Ondašnji film imao je svoju čar koja se prepoznala i izvan granica države: u konkurenciji svog vremena jugoslavenski filmovi bili su nominirani za prestižne filmske nagrade i pobjeđivali na raznim festivalima, a Dušan Vukotić svojim je crtanim filmom Surogat 1962. osvojio Oscara. Prema riječima brojnih redatelja čini se da je posebice zanimljiv bio film kojim bi se kontriralo političkom sustavu ili se poigravalo s temeljnim vrijednostima ondašnje ideologije – bilo je više konflikata između vlasti i filmskih autora, a upravo je to činilo kinematografiju zanimljivom i nerijetko provokativnom.

Jedite Staljinov mozak: zabranjeni filmovi 

Neki se redatelji nisu libili prikazati tabu-teme i/ili vrlo otvoreno kritizirati politički sustav u svojim filmovima, zato je nekolicinu filmskih naslova vlast odlučila zabraniti. Primjerice, WR – Misterije organizma, posvećen Wilhelmu Reichu (sljedbeniku Freudove škole psihoanalize), s nedavno preminulom srpskom divom Milenom Dravić u glavnoj ulozi očita je metaforička kritika komunizma: mlada djevojka zaljubljuje se u ruskog klizača koji joj na kraju filma odrubi glavu klizaljkom. Uz to je šokirao publiku dotada neviđenim scenama seksa.

Foto: cinemarthek.tumblr.com

Autor Plastičnog Isusa, kojem je ovaj film bio diplomski rad, završio je u zatvoru zbog svog djela. Lazar Stojanović usporedio je Tita s Hitlerom, koristio arhivske snimke ustaša, četnika i nacista te prvi put u povijesti jugoslavenske kinematografije na kinoplatnu prikazao golog muškarca, pa i homoseksualnost. Plastični Isus optužen je za “neprijateljsku propagandu”. Smatramo ga jednim od prvih filmova tzv. jugoslavenskog “crnog talasa”.

Međutim, depresivna psihološka drama Grad jedini je film koji je bio sudski zabranjen u Jugoslaviji. Presuda je donesena u Sarajevu 1963., a ukinuta tek 1990. Listi kontroverznih naslova pridružuje se i Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji u kojem partizanski komesar u salon unosi marcipansku Staljinovu glavu i naređuje im da “jedu njegov mozak”.

Ne čudi stoga da se ovi filmovi nisu mogli vidjeti u kinima.

Zaboravljena zagrebačka kina

Zagreb je sedamdesetih i osamdesetih imao oko 25 kina. Nakon Drugog svjetskog rata popularno je bilo nazvati kino po planini. Tako su nastala kina Mosor, Kosmaj, Kozara, Romanija, Kalnik…

S obzirom da su kina bila jedina mjesta gdje su se mogli vidjeti novi filmovi, nastala bi ogromna potražnja za ulaznicama zbog koje se razvio uspješan biznis prodaje karata (dugama  u tadašnjem zagrebačkom žargonu) na crno, i to po višim cijenama. Najjeftinije karte bile su one za sjedala u prvom redu, a najskuplje one za sjedala na balkonu. Postojala su kina na otvorenom na glavnom i na Trešnjevačkom trgu koja su radila u večernjim satima. Za vrijeme projekcije rjeđe su se jele kokice, omiljene grickalice bile su koštice u bijelim papirnatim smotuljcima.

jugoslavenska kintematografija

Foto: sjecam-se-drukcijeg-zagreba.tumblr.com

Trešnjevačko kino Buhara radilo je pedesetih i šezdesetih godina, prikazivalo je komercijalne filmove ondašnjeg doba. Spominje se čak i u tekstu jedne Špišićeve šansone. Nažalost, trenutno je u funkciji skladišta. Najdugovječnije kino Trešnjevke bilo je kino Triglav koje je radilo od 1941. do sredine devedesetih prikazujući akcijske, western, ali i soft porn filmove. Veliki naslovi u Triglavu bi se rjeđe prikazivali, uglavnom nakon što bi odigrali u većim kinima. S obzirom da je otvoreno u vrijeme NDH, kino Triglav najprije se zvalo Patria. To je ime  opet vraćeno uspostavom samostalne Hrvatske početkom devedesetih.

Popularno je bilo i kino Studentskog centra koje su voljeli i srednjoškolci i studenti, osobito su se često rasprodale ulaznice za studentske matineje petkom koje su često bile popraćene glasnim duhovitim komentarima studenata, što je stvaralo specifičnu atmosferu.

Još je kina koja su ostala samo u sjećanjima starijih Zagrepčana. Na mjestu kultnog kina Lika u Ilici br. 10 2009. godine otvoren je ZPC (Zagrebački plesni centar). Publiku su nekad zabavljala i kina Mosor, Sloboda, Opatija (današnje Kazalište Vidra), kino Apolo (Kazalište Kerempuh), August Cesarec (Teatar Exit), Luxor (ZKM)….

Kino Europa: kraljica zagrebačkih kina 

Ipak, najvažnije mjesto na popisu romantično-nostalgičnih kina zauzima legendarno kino Europa koje, srećom, i dandanas opstaje zahvaljujući svojoj ljepoti i idealnoj lokaciji. Postoji već gotovo sto godina: svečano je otvoreno 8. travnja 1925. godine projekcijom filma Nibelunzi i domaćeg filma Dalmacija, zemlja sunca.

Izvorno se zvalo Balkan – “europeizirano” je početkom devedesetih. Ovo je zagrebačko kino toliko omiljeno da je odlukom Ministarstva kulture 2013. proglašeno zaštićenim kulturnim dobrom i nacionalnim blagom Republike Hrvatske.

Foto: thinkingaesthetics.tumblr.com

2018.: Cinestar generacije 

I koliko god filmske dvorane tehnički napredovale, romantičnu i opuštenu atmosferu nekadašnjih kinodvorana teško je vratiti. Propast ovih nekoć veoma popularnih zgrada uzrokovala je upravo komercijalizacija filma koja je danas veća nego ikada prije. To je vidljivo samo iz činjenice da se sve više koristi izraz “filmska industrija” nego “filmska umjetnost”.

Današnja su djeca odmalena navikla na ogromne multiplekse, specijalne efekte, bogat izbor grickalica koje se halapljivo žvaču za vrijeme projekcije, raznorazne 3D i 4D  tehnike te gigantske zvučnike od kojih vibrira cijela dvorana. Čini se kao da se publika, pogotovo mlađi naraštaji, diskretno potkupljuju tehničkim i vizualnim efektima dok se kvaliteta scenarija i glume često stavlja u drugi plan. Holivudski blockbusteri uvlače nas u priču okupirajući gotovo sva naša osjetila, kina 21. stoljeća tresu nas u stolicama i polijevaju vodom ne bismo li se osjećali baš poput lika na kinoplatnu u tom trenutku. Naravno da poslije takvih spektakla većina publike sitna starinska kina neće smatrati toliko uzbudljivima.

Zlatno doba malih, raštrkanih kina, matineja petkom navečer, ogromne potražnje i preprodavanja kinokarti nesumnjivo je prošlo. Ostaju nam samo ljupka vintage kina, poput šarmantnog zagrebačkog kina Kinoteka obnovljenog 2017., koja pokušavaju dočarati ugođaj negdašnjih godina. A to je bilo vrijeme kad su gledatelji opušteno sjedili, palili cigarete i komentirali film koji nije imao specijalne efekte, ali je svejedno ostavljao dubok utisak – vrijeme kad su kina bila mjesta gdje su se stvarale jedne od najljepših mladenačkih uspomena.

(Visited 128 times, 1 visits today)

Komentari