novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Ana Đorđić i Marija Ratković Vidaković: O filmskoj umjetnosti u obrazovanju

Foto: facebook.com/hrvatskifilmskisavez
Vrijeme čitanja: 8 minute

Prenosimo intervju Kristine Vrdoljak s Anom Đorđić i Marijom Ratković Vidaković, izvorno objavljen na portalu Radio Studenta.

S obzirom na povećani interes javnosti za unošenje medijske kulture u nastavu kroz reformu kurikuluma više nego inače govori se o takvim programima i njihovim implikacijama. U Hrvatskoj već postoji nekoliko srednjih škola u kojima se provodi fakultativna nastava iz filmske umjetnosti. XII. gimnazija je jedna od njih. Ana Đorđić ondje je profesorica te govori o dosadašnjoj praksi i iskustvima izvan školskog sustava preko kojih se odgajaju ne samo učenici već i profesori. Pridružila joj se i Marija Ratković Vidaković iz Hrvatskog filmskog saveza, krovne udruge neprofesijskih filmskih udruga.

Što je filmska nastava u XIII gimnaziji i koliko dugo postoji?

Ana: Filmska nastava u XII. gimnaziji je fakultativni predmet. Ove godine je pet godina da taj predmet postoji u školi. Postoji zahvaljujući potpori ravnatelja XIII. gimnazije Želimira Ćećure i zahvaljujući tome što imamo sjajne klince koji su zapravo spremni ostati poslije redovne nastave, pogledati dugometražni film i na temelju njega učiti o filmu.

Vi ste idejni začetnik?

Ana: Pa u principu da. Kada sam počela raditi u XIII. gimnaziji , mislim da je to bila prva ili druga godina, predložila sam ravnatelju da uvedemo takav predmet.

Inače ste profesorica hrvatskog jezika?

Ana: Profesorica sam hrvatskog i filozofije.

Je li u nastavi hrvatskog jezika uobičajeno da se obrađuju i neke teme iz filmske umjetnosti?

Ana: U osnovnoj školi, medijska kultura je jedan od temeljnih predmeta nastave hrvatskog jezika, ali u srednjoj školi ne. Dakle, događa se  taj nagli rez kada djeca završe osnovnu školu, ono što su naučili u osnovnoj školi zapravo više ne ponavljaju i ne nadograđuju u srednjoj školi.

Kojim filmovima se bavite?

Ana: Pretežno igranim filmovima, ali u zadnje vrijeme smo počeli mahnito gledati dokumentarne filmove.

Na koje filmove se fokusirate?

Ana: Nastojimo gledati što raznovrsnije filmove. Posebice s obzirom na to da učenici, kada idu u kino, najčešće idu u Cinestar gledati blockbustere, stoga gledamo i klasike i mnogo europskih filmova te kratke filmove i radioničke filmove, kao i filmove njihovih vršnjaka. Nastava je doista raznovrsna i temelji se na filmu. Na primjeru filma uče o filmu.

Koje su bile reakcije djece kada su se prvi puta susreli s takvim filmovima izvan svojih okvira? Koliko su bili sposobni razmišljati kritički o filmu, kako su se razvijali njihovi stavovi?

Ana: Sada je već prošlo dosta godina pa se moram pokušati sjetiti te prve generacija, ali ako me sjećanje ne vara, kada sam najavila da ćemo gledati nijemi film, odnosno slapstick Charlija Chaplina, reakcija je bila da ne žele gledati europski film. Ali dobrim odabirom filma koji je primjeren njihovom uzrastu zavole i takve filmove. A to je zapravo tendencija nastave filma. Ne da oni znaju navesti opus Godara, već da zavole film i postanu redovita kino publika te da ga promatraju kritički.

Pomaže li im to onda u nastavi hrvatskog jezika? Imaju li onda drugačiji pristup drugim umjetnostima?

Ana: Mislim da da.

Imaju li i oni sami ponekad prijedloge?

Ana: Ne. Oni dolaze na nastavu filma, sjednu, čekaju najavu filma, odnosno uvijek počinjemo nekom motivacijom i zapravo su spremni pogledati sve što im predložim i u principu su zadovolji izborom. Ali isto tako često mi se zna dogoditi, i pogotovo u početku mi se znalo događati, da fulam s filmom. Da mislim da je nešto primjereno njihovom uzrastu i da mi mislim da će im se svidjeti, iako možda svidljivost nije najvažnija stvar kada je u pitanju nastava filma. Ako im u prvom razredu počnem puštati Bergmanove filmove, jasno je da nitko neće izabrati takvu nastavu jer su premali za to, ali već do četvrtog razreda sposobni su gledati takve filmove, analizirati i interpretirati.

Osim što vodite nastavu u 13. gimnaziji, vodite i radionice.

Ana: Vanjska sam suradnica Hrvatskog filmskog saveza, koji je zapravo krovna institucija kada je u pitanju edukacija i djece i mladih i nastavnika. S kolegicom Jelenom Modrić, koja inače radi na ADU na odsjeku montaže, vodim nastavu filmske umjetnosti za srednjoškolce u kinu Tuškanac koja se održava svakih zimskih i proljetnih praznika, a sada planiramo napraviti i jedan ljetni ciklus prije početka školske godine. Nastava traje 5 dana. Polaznici su učenici iz svih mogućih zagrebačkih srednjih škola uključujući učenike iz gimnazije Karlovac. Isti je princip nastave kao u XIII. gimnaziji samo što imamo puno više vremena. I djeca su puno odmornija. Dakle, pogledamo film i nakon toga imamo diskusiju o odgledanom unutar koje učenici uče neke temeljne pojmove teorije filma. Uče filmske rodove, žanrove, neke povijesne elemente filma i to je manje više to.

Hoće li tijekom osnovnoškolskih radionica oni i realizirati neki film?

Marija:  HFS organizira različite radionice, što za osnovnoškolce što za srednjoškolce. I paralelno s nastavom filmske umjetnosti za srednjoškolce se već tri ili četiri godine za redom organiziraju i radionice. Dok djeca u okviru nastave teoretiziraju film i na neki način komentiraju gledano i uče o filmu, kroz rad na radionicama oni uče kako raditi film i sami stvaraju film. To je razlika. Mnogi od njih kasnije se nastavljaju baviti filmom i ako naprave svoje filmove, ako su osnovnoškolci u igri, prijavljuju ih na Reviju hrvatskog filmskog stvaralaštva djece, a ako su srednjoškolci u igri, prijavljuju ih na Filmsku reviju mladeži odnosno FourRiver Festival. Riječ je, i u jednom i drugom slučaju, o manifestacijama koje su isključivo za filmove koje su baš napravili osnovnoškolci i srednjoškolci i ono što je super je da su prijave u tijeku do 1. lipnja ove godine.

Foto: facebook.com/HFS
Foto: facebook.com/HFS

Osim što postoje radionice za djecu, postoje radionice i za same profesore. Možete li reći nešto više o tome?

Marija: Na neki način revijski i obrazovni programi HFS-a  međusobno se isprepliću i ni ja ne znam što bih rekla, što je bilo prvo koka ili jaje, na neki način. Jedno cijelo vrijeme proizlazi iz drugog i nadopunjuje drugo. Osim što imamo revijske programe koje sam spomenula, imamo dvije vrste obrazovnih programa. Jedno je za profesore, to je Škola medijske kulture koja se održava u Trakošćanu krajem osmog mjeseca i to je jedinstven izvaninstitucionalni program koji traje 10 dana, gdje se profesori stvarno mogu obrazovati, što u radioničkom smislu, što u teorijskom smislu. I ono što je interesantno je da mi imamo profesorice koje već 17 godina dolaze u školu medijske kulture. Zašto? Zato što su već prošle većinu radioničkih programa, neke od njih su krenule na teorijske, a od tih teorijskih programa imamo dva stupnja. Drugi stupanj se mijenja iz godine u godinu. I niti jedno predavanje unutar 17 godina nije ponovljeno. Osoba koja kaže da će se kontinuirano obrazovati na Školi medijske kulture i svake godine nešto novo naučiti – ona to može. Škola medijske kulture nije samo za profesore, već zapravo za studente Akademija koji su zainteresirani unaprijediti svoje znanje u nekom drugom kontekstu od onog koji rade na Akademiji. Imamo puno redatelja koji su odlučili ići na radionicu postprodukcije zvuka. Zašto? Zato što ih interesira kako unaprijediti zvuk u vlastitom filmu. Ili imamo dosta snimatelja koji su se pak odlučili ići na radionicu igranog filma. Zašto? Zato što ih interesira unaprijediti se u režijskom smislu. Nije samo za profesore, već je i za studente i sve one koji bi se htjeli unaprijediti u bavljenju filmom, a nisu djeca. Nekoliko godina nakon pokretanja Škole medijske kulture, pokrenuli smo i Malu školu medijske kulture, kako je mi kolektivno zovemo. Ona je za osnovnoškolce i srednjoškolce. To je ljetni filmski kamp koji se održava u Kraljevici, gdje djeca sedam dana krajem srpnja i početkom kolovoza  mogu napraviti svoje prve animirane, dokumentarne, igrane ili eksperimentalne filmove.

Je li bilo govora o pokušaju ponavljanja primjera XIII. gimnazije s obzirom da obrazujete veliki broj profesora? Hoće li se možda u nekoj drugoj gimnaziji stvoriti ovakav program?

Marija: Naša je želja da to proširimo upravo kroz Školu medijske kulture i kroz nastavu filmske umjetnosti u Tuškancu koja je originalno, osim za srednjoškolce, i bila za srednjoškolske profesore. Ona se i dan danas odvija tako da je svejedno dolazi li dijete od 15-16 godina ili profesor jer je univerzalna. Ali cilj je upravo da profesori kroz tu edukaciju dobiju volju i želju da pokrenu slične koncepte nastave u svojim školama. Osim u XIII. gimnaziji, takvo nešto postoji u gimnaziji Karlovac od 2001. godine. U ostalim školama, iako ne znam točne podatke, ali Ana je radila anketu ako se ne varam.

Ana: Nisam radila anketu, dobila sam podatke. To su podaci za školsku godinu 2013.-2014.  Od deset do dvanaest srednjih škola u Hrvatskoj.

Marija: Mislim da situacija nije ništa bolja. Po čemu to vidim? Po prijavama za reviju Four River film festval. U prosjeku primimo oko 400 prijava s tim da ih je 300 iz svijeta. a stotinjak iz Hrvatske. I od tih 100 je recimo negdje svega 10 ili 20 prijava filmova nastalih u okviru srednjih škola. Dok, recimo, da kompariramo s revijom djece, imate čak 200 filmova u prosjeku godišnje koje naprave osnovnoškolci. Od tih 200 pa barem 80- 90 je nastalo u okviru nastave. Profesori jednom tjedno imaju nastavu filmske umjetnosti i u okviru toga s djecom rade filmove. Naravno da to ovisi o želji i volji profesora, ali indikativno je da toga ipak, koliko god isto malo ima u osnovnoj školi, ima puno više nego u srednjoj. Što je šteta jer sa srednjoškolcima je puno lakše raditi. Teoretski, ako im se da alat u ruke oni su puno samostalniji, oni bi mogli i sami puno više napraviti bez angažmana profesora. Tu input profesora, ne bih htjela da me se krivo shvati, treba biti puno manji u odnosu na osnovne škole. Od glupih primjera da ako imaju scenu za snimiti u centru Zagreba u kontroliranim uvjetima, ti njih same možeš poslati da snime scenu Zagreba u kontroliranim uvjetima jer je to i neka pedagoška mjera. A peti ili šesti razred osnovne škole baš i ne možeš, nego s njima moraš biti, provesti cijelo vrijeme na snimanju…

Foto: facebook.com/HFS
Foto: facebook.com/HFS

Jesu li za provođenje praktičnog djela nastave potrebni posebni resursi?

Ana: U principu ja ne provodim sa svojim učenicima praktičnu nastavu. U XIII. Gimnaziji, ako učenici snimaju nešto, to rade samostalno, bez moje pomoći. Nemamo školski kino klub. Što se tiče nekakvih materijalnih uvjeta krenula bih od toga da mnoge škole nemaju najosnovnije uvjete za projiciranje filma. Od laptopa i projektora pa nadalje. S druge strane film nikada nije bilo lakše snimiti nego danas. Upravo zahvaljujući pametnim telefonima s kamerama nikada ga nije bilo lakše montirati nego danas, s obzirom na to da živimo u tom digitalnom okružju. I nikad nije bio dostupniji nego danas.

Marija: Upravo to. Mogu reći iz svog primjera. Ja sada imam 31 godinu. Kao srednjoškolka sam se počela baviti filmom, kada sam imala 14. Nije prošlo ni 16 godina. Tada, kada sam ja bila prvi razred srednje škole, kamere su koštale, iole dobre kamere, koje danas nisu ništa u usporedbi s fotoaparatima koji se mogu nabaviti za nekoliko stotina kuna. Takve kamere su koštale 20-30 tisuća kuna. A da ne govorim o programima za montažu. Moj mobitel ima program koji automatski montira slike. Na kraju tjedna dobijem automatsku montažu svih slika koju uopće ne tražim od svog mobitela, on to sam napravi. Tako da uopće ne želim ni zamišljati što danas sve djeca mogu napraviti na računalu. U moje doba ti nisi mogao ni ubaciti materijal u računalo bez činčiva (posebnih ulaza), to je bilo znanstvena fantastika.

Mislim da je jako poželjno imati filmsku ili bilo kakvu medijsku nastavu koja povezuje audiovizualno jer jednom po završetku srednjoškolskog obrazovanja, bilo gdje da dođeš to audiovizulano uvijek ispliva kao neka sposobnost kojom moraš ovladati u što kraćem vremenu. Možda čak već počevši s power point prezentacijama s kojima se i upoznamo u srednjoj školi, pa onda i dalje. Vjerojatno poznavanje filma olakšava i samo koncipiranje, odnosno organiziranje kognitivnih sposobnosti oko percepcije tako nečega.

Ana: Složila bih se s time. I još bih htjela naglasiti da je film vjerojatno najkonzumiranija umjetnost među učenicima. Više gledaju filmove nego što čitaju knjige, to je općepoznata stvar. A onda, da ne bi bilo samo nekritično gledanje, upravo tome služi nastava filma, a onda i nastava medijske kulture za koju bi bilo poželjno da postane obvezni dio nastave u srednjoj školi.

Marija: Da,  jer stvarno u današnje vrijeme, kako Ana kaže, s obzirom na to koliko se konzumira zapravo je nepravedno da postoji likovna umjetnost, glazbena umjetnost i to sve kao obvezni predmeti. U srednjim školama u svim gimanazijama je to skoro sve četiri godine obavezni predmet. Ako se ne varam, u Prirodoslovno-matematičkoj nije, ondje je samo prve dvije godine. Film koji na neki način u sebi ujedinjuje sve ostale umjetnosti nije uopće.

Ana: Mislim da film više nije nova umjetnost. Predugo postoji da bi se toliko sustavno zanemarivao.

Neke teme koje se obrađuju na drugim predmetima možda bi bilo lakše objasniti filmom, npr. prikazivanjem dokumentaraca.

Ana: Tako je. Film bi se trebao koristiti kao nastavni sadržaj u školama.

Marija: Na biologiji bi se primjerice Downov sindrom mogao učiti kroz film Neve Kraljević Lijepo mi je s tobom znaš. Mislim da je to puno bolje nego učiti hrpetinu informacija o toj bolesti. Ili primjerice nastava povijesti, Goli otok, dokumentarac Goli Tihe Gudak.

Ana: Ljudi su prije svega vizualni tipovi.

Be social

Komentari