Filmski vremeplov – Alice Guy-Blaché: Prva žena filma

U kontekstu povijesti filma sve češće se govori o Alice Guy-Blaché ( 1873-1968) – ženi koja je vrlo predano stvarala početke filmske umjetnosti, no njen je značaj dugi niz godina stavljan na margine pionirskog filmskog rada. Unutar dvadeset i četiri godine aktivne karijere prve redateljice, producentice, scenaristice i vlasnice filmskog studija, Guy-Blaché snimila je preko tisuću filmskih uradaka unijevši toliko novina u rani koncept filma da je sramota što je njena uloga ikad bila negirana, zanemarena ili dovedena u pitanje. Tim više što je riječ o osobi koju su, u razdoblju njena aktivnog rada, veoma poštovali i cijenili filmski suradnici, glumci, novinari i publika. Iako se povijest u ovom slučaju polako, ali sigurno ispravlja, cijeli je slučaj vrlo zoran primjer ženskog položaja u javnom životu 20. stoljeća.

Od tajnice do filmašice

Alice Guy-Blaché ušla je u svijet filma u vrijeme njegova nastanka. 1894. godine počela je raditi kao tajnica Leona Gaumonta, direktora Comptoir du Photographie koji je ubrzo svoj posao s fotografijom proširio na novu disciplinu slika u pokretu. Poznat u ranim filmskim krugovima, Gaumont je dobio poziv braće Lumiére da sudjeluje na prvoj projekciji igranog filma pod naslovom Izlazak radnika iz tvornice Lumiére. Događaju je svjedočila i sama Guy-Blaché, posve fascinirana razvojem nove tehnologije. Na koncu je sama ovladala snimateljskim zanatom, a Gaumont joj je prepustio produkciju kratkih igranih filmova pod pokroviteljstvom njegove nove kompanije Gaumont Film Company pod uvjetom da je ta nova aktivnost ne ometa u poslu tajnice.

Isprva se može učiniti neobičnom odluka da se stvaranje filmova u ono doba prepusti u ruke ženi, no zapravo nam to pokazuje koliko je u povojima bila filmska industrija, koliko njezina budućnost još nije bila ozbiljno shvaćena. Kada se Guy-Blaché nakon težeg razdoblja prouzrokovanog razvodom i raznim ekonomskim nedaćama pokušala vratiti svojoj dugogodišnjoj uspješnoj karijeri 1922. godine, filmska je industrija toliko uznapredovala da su sve pozicije zauzeli muškarci i za nju u tom svijetu više nije bilo mjesta.

Od dokumentarca do igranog filma

Međutim, vratimo se na njen početak, kada je pod utjecajem prvih filmskih uradaka i sama odlučila raditi filmove. Ono što ju izdvaja od ostalih suvremenika širina je tematskog svijeta koji je uvela u svoj rad. Zasićena dokumentarnim prikazima stvarnosti koje su prvi filmovi prikazivali, Alice je, kao kći vlasnika knjižare te velika ljubiteljica literature, vidjela potencijal da u film unese nešto više od samog snimanja ulica, prolaznika i vlakova koji stižu na stanice. Time je prva inaugurirala fikciju i naraciju kao tematske okosnice njenih kratkih filmova. Uspjeh koji je polučila svojim prvim filmom  La Fée aux Choux 1896. godine nagnao je Gaumonta da podrži njene daljnje projekte, štoviše, postavljajući je idućih deset godina na funkciju šefa produkcije njegova studija. Guy-Blaché postepeno je postajala sve manje tajnicom, a sve više redateljicom iako taj pojma tada još nije ni postojao.

Redateljica, producentica, spisateljica

Štoviše, Alice Guy-Blaché prva je u povijesti pisala, producirala i režirala vlastite filmove, sedamdeset godina prije francuskog novog vala kojem se pripisuje takvo stvaralaštvo. Tvorac je i prvih filmskih reklama, promotivnih i atraktivnih filmova za prodaju Gaumontove opreme. Gaumont i njegov partner Demeny 1900. godine patentirali su prvi uređaj za snimanje zvučno sinkroniziranih igranih filmova, tzv. „kronofon“ pomoću kojeg je filmski projektor s fotografijom proizvodio slike koje govore. Prva preuzevši kronofon, francuska je redateljica snimila stotine zvučnih sinkroniziranih filmova (za koje je dobila i nagradu), dva desetljeća prije filma Jazz Singer iz 1927. kojeg se smatra jednim od prvih zvučnih filmova.

Kruna njene francuske karijere bio je film La vie du Christ iz 1906. godine. U trajanju od čak 35 minuta, Guy-Blanché pokazuje svu raskoš svoje inovativnosti, iskustva i znanja kojeg je godinama stjecala. U filmu koristi čak 25 setova, dakle riječ je o jednoj od najvećih produkcija onog vremena. La vie du Christ, iako polazište brojnih poznatih redatelja poput Hitchcocka, dugi je niz godina bio pripisivan Guy-Blanchéinim suradnicima.

Uspjeh u SAD-u

Nakon udaje za britanskog snimatelja Herberta Blachéa, par seli u SAD kako bi proširili Gaumontovo tržište i prodali filmove njegove kompanije koje je napravila Alice. Supružnici na američkom tlu odlučuju osnovati vlastitu tvrtku za proizvodnju filmova koju nazivaju „Solax“. Alice je presjedala tvrtkom, a Hervert je vršio funkciju generalnog direktora. Od 1910. do 1914. produktivna je redateljica stvorila više od 330 filmova u trajanju između jedne i deset minuta. Smatra se da je 1912. godine bila prva žena u SAD-u koja je zaradila više od 25 000 dolara. Financijski je uspjeh rezultirao  izgradnjom vlastitog filmskog studija, tada najvećeg u Americi.

Razdoblje je to velikog uspjeha kada Guy-Blaché afirmira mnoge nove filmske tehnike. Među prvima je proizvodila filmove umnožene na trakama, specijalne efekte, split screen, animacije te je jedan od pionira koji su eksperimentirali s bojom u filmu. Uglavnom vrlo dobro prihvaćena od strane kolega i suradnika, ali i kritike, Guy-Blaché bila je jedan od vodećih filmskih znalaca, mentor mnogim filmašima kojima je svojim bogatim iskustvom rado pomagala. Ono što se rado ističe jest natpis „Be Natural“ koji se nalazio u njenom studiju, navodeći glumce i ostale suradnike da se opuste pred objektivom kamere kako bi njihova gluma bila što neposrednija i prijemljivija. Ovaj prototip glumačkog realizma u filmu potvrđuje tezu o inovativnim i dalekosežnim filmskim pogledima Alice Guy-Blaché.

Sramotan zaborav

Nažalost, niz nesretnih okolnosti zaustavio je njenu plodonosnu karijeru. Požar u kojem je izgorio njen filmski studio kao i težak razvod braka, nagnali su je da se s troje djece vrati u Francusku gdje je pokušala iznova pokrenuti svoju karijeru, ali uzaludno – nitko se više nije sjećao, ili se nije htio sjećati, žene koja je na mnogo načina potaknula razvoj filma. Tek je 1957. godine dobila orden Legije časti, no ta činjenica nije probudila preveliki interes za njenom filmskom ostavštinom. Umrla je gotovo zaboravljena 1968. godine u New Jerseyju.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.