Filmski vremeplov – Franjo Ledić: Filmski pionir koji je u Zagrebu stvarao „jugoslavenski Hollywood“
Kinematograf braće Lumiere krajem 19. stoljeća bio je najsavršeniji stroj za snimanje i prikazivanje pokretnih fotografija. Mogućnost da se ovjekovječi trenutak, da se fotografski precizno zabilježe te zatim u pokretu na ekranu vide fragmenti stvarnih događaja, gradova, ljudi, života koji nas okružuje nevjerojatnom je brzinom privukla tisuće, a ubrzo i milijune ljudi diljem svijeta. U samo nekoliko godina iz toga je poput feniksa uzdignuta nova značajna, industrijska djelatnost – kinematografija. Putujuća kina koji su prikazivali filmove u šatorima i raznim opskurnim iznajmljenim prostorima istisnule su grandiozne kino dvorane, a kratke dokumentarce o ljepotama prirode i krajolika zamijenili igrani filmovi s glumcima, snimani u eksterijerima ili specijalno izgrađenim ateljeima i studijima.
Kinematograf se vrlo brzo pojavio u Hrvatskoj. Već 1896. godine u Zagrebu je održana prva filmska projekcija. Nedugo zatim, film je postao omiljena razonoda gradskog stanovništva. Narednih su godina gotovo svi veći hrvatski gradovi imali stalne kinematografe. Vidjevši bombastičan utjecaj koji je novi medij imao na puk, brojni su entuzijasti i ekscentrici pohrlili nabaviti filmske kamere kojima će ubrzo snimiti prve domaće filmove. Jedan od prvih istaknutih hrvatskih filmskih autora bio je Franjo Ledić, samoprozvani „prvi jugoslavenski filmski redatelj“.
Začuđujuće je da podataka o osebujnoj i flambojantnoj osobi poput Franje Ledića ima nezamislivo malo, od njegovog je prvog ekspresionističkog filma tako sačuvano tek 28 nepovezanih sekundi. Njegov je lik i djelo iz prašine zaborava iskopao naš eminentni filmski povjesničar Daniel Rafaelić koji je držeći predavanja u Muzeju za umjetnost i obrt, hrvatsku javnost upoznao s tim filmskim megalomanom koji je 1920-ih u Zagrebu naumio stvoriti „jugoslavenski Hollywood“.
Franjo Ledić ide u red najintrigantnijih hrvatskih ličnosti 20. stoljeća, njegova je životna priča dostojna filmskog platna. U pionirskom razdoblju svjetske kinematografije nalazi se i pokušava uspjeti u Berlinu, tadašnjoj filmskoj Meki. U taj se pothvat upustio odveć srčano. Shvativši značaj medija, u nekoliko glasovitih njemačkih filmskih novina pokreće agresivnu reklamnu kampanju za svoj film Angelo, nijemome filmu u 6 činova. Uoči premijere, u siječnju 1920. reklame za Angela nalazile su se na svakoj drugoj strani novina. Nejasno je otkuda Lediću tako pozamašna svota za ulaganje u promociju, no vidljivo je da mu je novaca ubrzo ponestalo, iz novina su naprasno nestale sve reklame, a kritike filma naposljetku su bile tek jedva pristojne.
Prva hrvatska knjiga o filmu i prvi hrvatski filmski časopis
Prisiljen napustiti Berlin, odlazi u Italiju gdje snima nekoliko filmova, no ni tamo se nije dugo zadržao. Godine 1925. vraća se u Zagreb željan pokrenuti filmsku industriju u svojem kraju. U Zagrebu osniva tvrtku Ocean film, proglašava se „prvim jugoslavenskim filmskim režiserom“ i kupuje zemljište na Horvaćanskoj cesti gdje podiže mali filmski kompleks koji naziva „jugoslavenski Hollywood“. Obogativši se i kumulirajući reputaciju, biva nevjerojatno aktivan. Objavljuje prvu hrvatsku knjigu o filmu, znakovitog naslova “Film – kako se može postati filmski glumac i glumica. Što o filmu mora znati svaki kandidat i kandidatkinja?”, pokreće prvi filmski časopis u Hrvatskoj, drži predavanja po Njemačkoj, luta po europskim prijestolnicama i dolazi u dodir s inozemnim filmskim ekipama koje dovodi snimati na Jadran. Djelomično uspijeva snimiti film Ciganska krv-dobrotvorka Balkana, priču o ljubavi, strasti, ubojstvu i potjeri smještenoj u savske čerge, a nakon još jednog propalog pokušaja s filmom Njih dvoje, završava u zatvoru zbog dugova.
Zatvor očito nije bio dovoljan da zaustavi Ledićev zanos jer po izlasku pokreće filmski žurnal „Zvono“, kratke reportaže koje su se puštale uoči projekcije filmova. Svoj je buran i lakomislen život nastavio voditi i izvan Zagreba, reportaže je stvarao putujući Kraljevinom Jugoslavijom i snimajući narodne običaje i kulturne i sportske manifestacije. Najveći dio reportaža prodao je beogradskoj kinoteci.
Tu prestajemo slijediti životni put Franje Ledića – naime, 1930-ih ionako malobrojni podaci o njegovu životu bivaju još malobrojniji, njegovo se ime ponovo pojavljuje tek početkom Drugog svjetskog rata na popisu radnika Državno slikopisnog zavoda NDH, u odjelu za filmske žurnale. Kao navodni pristaša Pavelićevog režima, interniran je nakon rata. Nakon internacije, povukao se iz javnog života i završio jedno predivno poglavlje. Javnost je ostala bez Franje Ledića, iako je on nastavio još dugo i sretno živjeti po zagrebačkim i berlinskim arhivima.
Tragična sudbina „jugoslavenskog Hollywooda“
Zasićen dugovima i propalim projektima Ledić je prodao zemljište i zgrade svog studija imućnom veleposjedniku Franji Kiseljaku (zbog toga se još i sada ta lokacija ponekad naziva Vila Kiseljak). Tijekom slijedećih desetljeća hrvatska filmska industrija nekoliko je puta hinila sagraditi svoj “filmski grad”. Prvi pokušaj, srpskog poduzetnika Mikija Đorđevića, kupovinom gostionice Stjepana Malidnija i stvaranjem “filmskog grada maldinovca” pokazao se kao promašaj nakon što Đorđević nestaje u ratnom kaosu. Godine 1942. pojavljuje se ideja o projektu filmskog grada uz cestu Sveta Nedelja – Samobor, no 1943. se počinje graditi filmski grad na Laščini, koji je, navodno, 1945., bio dovršen. Međutim, prvi istinski projekt koji je uspio zaživjeti i koliko toliko preživjeti bila je gradnja studija Jadran filma.
Studio Ocean filma zdanje je tragične sudbine, potpuno devastiran, prepušten je beskućnicima, narkomanima i ostalim izgubljenim dušama, no njegovi nam ostaci svejedno ne dopuštaju zaboraviti lik i djelo Franje Ledića. Čudesno je kako je takav dragulj ležao na dnu panonskog mora svih ovih desetljeća zaborava i moderne ignorancije!
