Filmski vremeplov: Realistični prozor u kriminalistički svijet Kopenhagena (“Pusher” trilogija, N. W. Refn)

Na prvi pogled izgleda apsurdno smjestiti u filmski vremeplov radove redatelja rođenog ne tako davne 1970. godine, koji u svojoj filmografiji ima tek desetak naslova. Ipak, nagli zaokreti u njegovoj karijeri ostavljaju priliku da se u tom svjetlu izdvojeno analizira trilogija koja je obilježila najraniju fazu mladog i produktivnog danskog redatelja Nicolasa Windinga Refna. Nakon ranijih radova smještenih mahom u Kopenhagenu, Refn drastično mijenja estetiku svojih filmova što se poklapa s odlaskom iz rodne Danske, ulaskom u raskošnije produkcije i radom s novim, afirmiranijim glumačkim imenima. Ali vratimo se na početak priče. Čak dvadeset godina prošlo je od prvog filma iz Pusher trilogije, debitantskog uratka ovog redatelja kojim je buntovni mladi autor nastojao dijagnosticirati metastaze koje se kriju ispod površine mirnog i uglađenog društvenog poretka.

Dokumentaristički prikaz danskog podzemlja

Dvadesetpetogodišnji Refn u svom redateljskom debiju izostanak sredstava okrenuo je u svoju korist i nadomjestio skromne produkcijske uvjete autentičnošću lokacija, likova i dokumentarističkim pristupom. Kamera iz ruke i prirodna rasvjeta prati likove Pusher trilogije kroz njihovu svakodnevicu dok lutaju ulicama Kopenhagena, kradu, zadužuju se, drogiraju po neurednim stanovima ili se jednostavno zabavljaju. Dokumentarizam koji Refn koristi ima nešto od Cassavetesa, cinema verite tradicije, u filmskom braku sa Scorseseom, ali teško se sjetiti kad je korišten u svrhu ocrtavanja ovako brutalnih likova, napetih situacija i mučnih scena. Refn stvari odvodi uvijek korak dalje ne gubeći kontakt sa stvarnošću.

Autentični likovi kriminalističkog podzemlja

Svijet Pusher trilogije sačinjen je od autentičnih likova i svaki film postavlja na centralno mjesto jednog od njih. U prvom dijelu pratimo dilera Franka (odlični Kim Bodnia) koji u što kraćem roku mora vratiti dug. Uz njega, upoznajemo Tonnyja, Milu i niz drugih intrigantnih likova koji se pojavljuju u ostalim nastavcima. Tonnyja tumači danas megapopularni Mads Mikkelsen kojeg je ova trilogija afirmirala, preciznije njen drugi dio u kojem je on glavni lik. Mikkelsen je utjelovio Tonnyja koji izlazi iz zatvora i kreće na dobro poznatu stazu iskupljenja na kojoj svaki novi dan predstavlja prepreku i izazov. Milo je jedini lik koji se pojavljuje u sva tri nastavka imajući centralnu ulogu u trećem, a igra ga Refnov omiljeni glumac, Zlatko Burić.

Zlatko Burić plijeni pažnju dominantnom fizičkom prisutnošću, karizmom, ali prije svega se radi o vrhunskom glumcu koji je u trećem dijelu ostvario prvu glavnu ulogu u karijeri. Nije pretjerao Refn govoreći kako Burić svojim talentom zaslužuje svjetsku slavu. Izvedbu u trećem nastavku Pusher trilogije, u kojem Burić kao mafijaški boss pomiruje nekoliko identiteta (oca, mafijaša, liječenog ovisnika, vlasnika restorana…) i nastoji sačuvati obraz pred mladim krimi snagama koje mu prijete, nemoguće je dovoljno nahvaliti.

Priprema filma kao istraživački pothvat

Oko ovih živopisnih likova, Refn postavlja autentične naturščike, koristi sve što nalazi u svojoj blizini (pa tako na okupljanju anonimnih ovisnika koristi stvarnu terapijsku grupu), snima filmove po kronološkom slijedu, te obavlja opsežan istraživački posao o danskom podzemlju. Na pitanja novinara odakle mu toliko informacija Refn bi odbijao odgovarati ili bi prekidao intervjue. Da je istraživački posao sjajno obavljen vidljivo je i u najsitnijim detaljima i potpuno izgrađenim likovima i njihovim psihološkim profilima. Zato ne iznenađuju posteri Željka Ražnjatovića Arkana na zidu. Oni pričaju priču za sebe, a na gledatelju je da poveže i nadogradi priču o stavovima i vrijednostima samih likova.

Pusher trilogija nije važna samo kao dokument o podzemlju Kopenhagena, njegovim autentičnim likovima, njihovim preokupacijama i grijesima, to je prije svega briljantna filmska trilogija koja stoji rame uz rame s najboljim i najrazvikanijim filmovima tog žanra. Pristup koji Refn koristi stvara napetu atmosferu koja se provlači kroz sva tri filma. Iako su nam svi likovi nekako poznati, obuhvaćajući poznati stereotip gubitnika, mafijaškog bossa, i sl., po svojoj autentičnost, slojevitosti i razradi teško ih je uspoređivati s likovima iz drugih filmova slične tematske preokupacije. Originalni likovi nositelji su čitave priče koja se gradi oko njihovih sudbina isprepletenih paukovom mrežom kriminala.

Refn poslije Pusher trilogije

Refna je ova trilogija afirmirala u filmskom svijetu. Posljedično je raskinuo s gerilskim načinom rada, ušao u lagodnije produkcije, zaradio priliku u Hollywoodu i estetski se odmakao (gotovo otišavši u drugu krajnost) od dokumentarističkog pristupa koji je njegovao u Pusher trilogiji. Njegovi filmovi danas se baziraju na snažnom koloritu (Refn je daltonist, pa su mu snažni kontrasti nužni), manje su dinamični, estetski dorađeniji, jedino je nasilna crta, kao glavna Refnova preokupacija, konstantna. Inače, ova trilogija trebala je imati i svoj četvrti nastavak, no lik koji je trebao biti centralni u tom filmu završio je u zatvoru, pa je snimanje propalo. Ili je možda samo odgođeno?

Društvena važnost Pusher trilogije

Pusher trilogija je direktan uvid u dansko podzemlje koje je za obične, „mirne“ građane tek faktografski podatak koji do njih dopire kroz natuknice crne kronike ili preko vijesti, nikad direktno. Tu nastupa Refn, koji napada lažni moral i uznemiruje jezivim prizorima iz svakodnevice najslabijih karika lančanog poretka društva, onih koji su na njegovom dnu i koji zato reflektiraju njegovu slabost.

Refn uznemiruje mirnu građansku svijest i radi film od onih natuknica crne kronike koje su autentične, stvarne i koje poput nekog čudovišta vrebaju iz mraka. On ih kroz ekran unosi u domove ljudi koji pred njima zatvaraju oči kad ih vide na ulici. To je društvena važnost i društveni angažman ovakvih filmova. Naravno da pojedine scene (npr. kultno rješavanje trupla u trećem dijelu) izazivaju mučninu, zgražanje i otpor, ali to je samo zato što oni koji se zgražaju i moraliziraju zatvaraju oči pred čudovištem s dna društva kako ih ne bi uhvatio krak kolektivne odgovornosti. Čudovište je to koje naraste svaki put kad se s njega skrene pogled. Upravo tu nastupa film (umjetnost) koja suočava mirnog građanina s naličjem života od kojeg je okrenuo glavu i gurnuo ga u kolektivnu podsvijest. Upravo zato Pusher uznemiruje, suočava i oslobađa.