Istaknuto
12.11.2018.

Stan Lee, 95-godišnji otac, majka i kum plejade upečatljivih i legendarnih superjunaka Svemira zvanog Marvel, preminuo je jutros nakon što je hitno prevezen u bolnicu.

07.11.2018.

Ponovno smo izdvojili najzanimljivije aktualne singlove ovog tjedna, a sve ostalo je na vama. Vi odlučujete koji novitet zaslužuje biti na vrhu.

Intervju

Georgi Gospodinov: “Bez empatije ni književnost sama ne bi mogla postojati”

14.09.2018. Maja HoićFoto: Phelia Barouh

Povodom gostovanja Georgija Gospodinova na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti imali smo prilike razgovarati s bugarskim piscem o njegovoj knjizi Fizika tuge. Ugodnim razgovorom uz kavu o romanu koji je nedavno, nakon internacionalnog uspjeha, objavljen i u hrvatskom prijevodu dotaknuli smo se teme djetinjstva u samom romanu – kako ga njegovo odsustvo iz zemlje približava baš tom životnom razdoblju. O iskustvu tuge, važnosti književnosti i empatije, izvoru inspiracije za labirintsku formu romana, suvremenom osjećaju otkazane budućnosti i dosadašnjim recepcijama knjige u različitim zemljama možete pročitati u intervjuu.

Da započnemo s temom kojom počinje i ovaj roman i svaka osobna priča. Zašto je djetinjstvo toliko prevladavajuće u romanu?

Djetinjstvo je uvijek na početku! Za mene osobno i moje pisanje također. Započeo sam s djetinjstvom jer je ovo priča o dječaku koji pati od prevelike empatije kojom ulazi u priče i sjećanja drugih ljudi, drugih živih bića i mitoloških likova. Krenuo sam s djetinjstvom jer znamo da je empatija najjača u razdoblju između osme i dvanaeste godine starosti. U neku ruku je to naravno priča mojeg djetinjstva, odrastanja u sedamdesetima i osamdesetima u provincijskom gradiću u Bugarskoj.

Također radim poveznicu Minotaurova djetinjstva i mojega dvadesetostoljetnog djetinjstva zato da pokažem da smo, kad govorimo o djeci, da tako kažem, uvijek u istom vremenu. Jer djeca i životinje, nemaju osjećaj za vrijeme. Oni su u apsolutnom vremenu. Kad se radi o napuštenom Minotauru ili dječaku koji osjeća napuštenost kao u romanu, događa se osjećaj jednakosti u toj napuštenosti. I ujedno, kad smo djeca, mi smo praktički besmrtni.

S obzirom na to da mnogo putujete van Bugarske zbog spisateljskog posla, je li to vrijeme provedeno u inozemstvu vrijeme kada najviše osjećate svoje djetinjstvo kao što je to slučaj s glavnim likom vašeg romana?

Kada sam bio u Švicarskoj, ili sad kad sam bio u New Yorku, točnije u Brooklynu, osjećao sam se kao u djetinjstvu osamdesetih i devedesetih zbog mirisa asfalta ili goriva iz kamiona. I možda zato što, kada odrastamo, svi postajemo imigranti vlastite države, odnosno tijela djetinjstva. Tako da, kad ste u ovoj političko-geografskoj imigraciji, možete vući usporedbu s imigracijom iz djetinjstva. Pokušao sam se vratiti u prostore gdje sam proveo djetinjstvo i nema ničeg više tamo. Djetinjstvo nije prostor, to su druge stvari, poput mirisa. Naše djetinjstvo ne postoji u starim prostorima.

Uzimate s jedne strane djetinjstvo kao neki početak, ali opet vučete nit prema tome da postoji uvijek i nešto prije, djetinjstvo vašeg oca, vašeg djeda, pa sve do mitološkog djetinjstva Minotaura. S druge strane, vučete nit prema budućnosti kao apokaliptičnoj budućnosti, i sve to je u jednoj lingvističkoj povezanosti.

Živimo u počecima i krajevima istovremeno. Svaki dan možemo osjećati i početke i krajeve. Moja knjiga, koja nije klasična narativna priča iz 19. stoljeća, bavi se time da sva ta doba koegzistiraju. Ponekad bi to vrijeme početka života moglo biti rođenje vlastitog djeteta, a ponekad djetinjstvo Minotaura. Ono što sam htio istražiti jest ideju da počeci mene, djeda ili ginkgo bilobe imaju svi jednaku vrijednost egzistiranja i zato knjiga počinje s „Ja smo“. Kad se osjećaš kao dio svega, rođen si i onda kada umireš. To je ono što sam htio istražiti u romanu jer je to i roman o sjećanju i vremenu. Kad postojiš u vremenu, postojiš u jednom labirintu i zato se možeš vratiti i u vrijeme Minotaura i vrijeme vlastitog djeda.

Foto: fraktura.hr

Ime knjige fokus stavlja na tugu, ali ideja empatije u njoj prevladava. Zašto naziv “Fizika tuge”?

Empatija jest ključ romana, bar se nadam. Empatija je ljepilo mita s drugim pričama u knjizi. Bez empatije ni književnost sama ne bi mogla postojati. Ideja je da s jedne strane pričanje prouzrokuje empatiju, a s druge strane, kad imate empatiju, lako uđete u nečiju priču. To je ključna stvar romana, da možete ulaziti iz priče u priču ljudi zbog empatije.

Ime romana nije bilo lako naći. Završio sam roman i imao velik broj potencijalnih ideja za naslov romana. Jedan od izdavača se žalio što sam odabrao naslov koji komercijalno nije privlačan, tvrdili su da nitko neće htjeti kupiti takav roman koji u naslovu ima i fiziku i tugu. Ali za mene je bilo važno da imam taj spoj znanosti i nečeg što se ne smatra dijelom znanosti, poput tuge. Znanost može objasniti gravitaciju, možemo ovaj stolac objasniti pomoću gustoće, težine itd., ali zašto ne bi postojala mogućnost znanstvenog opisa tuge?

Jedno provedeno istraživanje koje kaže da je Bugarska najtužnije mjesto navelo me da istražim postoji li nešto specifično oko bugarske tuge, što to čini Bugarsku najtužnijim mjestom na svijetu. Ali u procesu pisanja romana shvatio sam da se tuga proširila. Tuga je univerzalna stvar.

Osobito je oko naslova bilo poteškoća kad su bili u pitanju prijevodi romana na druge jezike. Bugarska i hrvatska “tuga” su zbog slavenskog jezika slične, ali s germanskim i romanskim jezicima postoji određeni odmak. Naš slavenski koncept tuge ima nešto specifično, ima u njoj i nečeg lakšeg i neka doza čežnje. Ona nije toliko tamna, nije sadness, nije melanholy, nije sorrow, ili Schwermut.

I uvelike vjerujem u ljude koji u sebi nose tugu, jer ona u ljudima budi empatiju. Ako niste nikad osjetili vlastitu tugu, ne možete osjećati ni tuđu.

Ovaj roman bio je internacionalni uspjeh i preveden je na brojne jezike, jeste li očekivali ovakav uspjeh? Imate li iskustva s različitim recepcijama knjige s obzirom na navedene jezične razlike izraza tuge i političko-ideoloških promjena koje su te države prolazile?

Tijekom procesa pisanja, pisac razmišlja samo o procesu pisanja i ne zna tko će biti čitatelj. Kad je knjiga bila prevedena na druge jezike, to je definitivno bilo uzbudljivo iskustvo. U Italiji, na primjer, čitatelji su uvelike ušli u knjigu i suosjećali s njom. Može se vidjeti kako su čitatelji iz Italije, Švicarske, Njemačke i Danske svi mogli razumjeti isti osjećaj tuge i napuštenosti koji sam ja imao u sedamdesetima i osamdesetima. U jednom talijanskom članku pisalo je „ova knjiga govori više o talijanskoj tuzi osamdesetih nego naša književnost tog doba“. Kod njih postoji dosada osamdesetih koja je uzrokovala tugu s kojom su povezali tugu iz mog romana.

Pri prolasku kroz dio romana koji govori o arhivu erotskog sadržaja socijalističke Bugarske, moja mi je španjolska prevoditeljica rekla da je u španjolskoj verziji jedna strana erotske knjige, koja je svima iz socijalističke Bugarske poznata (svi znaju za „stranu 27“), kompletno cenzurirana. Ovdje se vide razlike u političko-ideološkim okolnostima čitatelja prijevoda.

Ali da, osobno je stvarno univerzalno.

Što mislite o potencijalnoj bližoj recepciji novoizašlog hrvatskog prijevoda s obzirom na neke sličnosti u izmjeni sustava u Bugarskoj i Hrvatskoj u odnosu na druge države u kojima je prijevod već u cirkulaciji, ili preferirate ideju univerzalnosti?

S obzirom na to što je proizašlo iz ovog kraja svijeta, definitivno imamo slične memorije zadnjih pola stoljeća i ovdje nema potrebe objašnjavati što znači biti pionir ili imati komunističku partiju. U tom pogledu, bit će lakše čitateljima ovog područja. S druge strane, čitatelji, osobito mladi ljudi s kojima nemam isto iskustvo odrastanja iako smo s istih područja, kad ih pitam kako čitaju ovaj roman, zaključujem da su oni povezani ne s ideologijom, već s osjećajima. Neki mladi ljudi rekli su mi da im je ova knjiga pomogla u lakšem povezivanju s njihovim roditeljima jer je povezalo prekinutu komunikaciju kad je u pitanju iskustvo odrastanja.

Također, čitatelji npr. Italije cijene ovaj način pričanja koji i ja koristim. U Italiji su već upoznati s prekidima priče zato da se uspostavi poveznica i komunikacija s njima. Cilj mi nije biti pretenciozan pisac romana koji će objasniti sve. To je samo komunikacija o stvarima.

Neki bi rekli da je pretencioznost baš u tom da pripovjedač zaustavlja priču i iskače iz stranice i uspostavlja komunikaciju s čitateljem, umjesto da se tiho skriva iza teksta.

Smatram da su zaustavljanja jedan prirodan dio komunikacije. Moja inspiracija dolazi iz usmenog pričanja priča. Pri razgovoru je normalno da se prekidamo s, primjerice, „pratiš li me?“. Kad pričamo priču punu tjeskobe, također često radimo digresije. Ne vjerujem nekome tko mi izravno i s logički uspostavljenim slijedom priča svoju traumu. To onda nije trauma, to je nešto umjetno.

Pri usmenoj komunikaciji često ulazimo u labirinte digresija, i vjerujem da čitatelji to osjete. Nije mi stalo do toga da mi netko kaže da to nije roman, zato sam stavio i epigraf na početak o romanu kao nečistom žanru. Osjećate također, osobito u ovom hrvatskom izdanju, puno slobodnog prostora – bijelih stranica, ubačenih ilustracija i fotografija. Zato se ta zaustavljanja pojavljuju. Ujedno, kad ste u labirintu, morate se zaustavljati i ponovno pronalaziti i usmjeravati.

Singer kutija koja u romanu postoji kao čuvar svih tih priča djeluje veoma precizno odabrana. Zašto Singer?

U mojem djetinjstvu, koje je bilo siromašno, nismo imali Singer kutiju. Ali vidio sam ju u tuđim kućama i djelovala je apsolutno drugačije od estetike socijalizma, kao iz drugog prostora i vremena. Ujedno, u vrijeme pisanja romana radio sam istraživanja o vremenskim kapsulama koje je u vrijeme moje mladosti bilo tipično izrađivati. To je bila zanimljiva potreba koja je pokazivala predviđanja kako ćemo postojati u tom budućem vremenu. To je bilo optimistično vrijeme. Sada imamo drugačiji dojam o budućnosti. Danas imamo osjećaj kao da je budućnost otkazana.

Dakle, fizička kutija koja čuva sve te priče samo je materijalni čuvar, ali sama književnost jest naša vremenska kapsula. Zašto baš jezik i književnost?

Naša potreba za književnošću leži u našoj prolaznosti. Nismo faraoni zbog kojih se grade piramide. Priče su prave kutije u koje stavljamo sebe. Trebaju nam osobne priče jer njima postajemo ljudska bića. Pričama možemo odgoditi kraj. Njima stavljamo više života u naša ograničena tijela. I najvažnije, priče nam trebaju za razvijanje empatije i to je ključno što nam književnost donosi.

Ideja romana i mog pisanja jest da sâm roman može biti vremenska kapsula. Zato pišemo, da sačuvamo stvari koje su prolazne.

(Visited 192 times, 2 visits today)

Komentari