“Gospođa Bovary” (Gavella): Ples za sreću
Gradsko dramsko kazalište Gavella u sezonu 2016./17. ušlo je s predstavom “Gospođa Bovary“, premijerno izvedenom 16. rujna. Nagrađivana dramatičarka Ivana Sajko za Gavellu je napisala novi dramski tekst prema motivima slavnoga romana Gustavea Flauberta. Njezin tekst je dramski esej u kojem likovi iz prvog ili iz trećeg lica pripovijedaju o životu Emme Bovary i njezinim odnosima s različitim muškarcima. Takav je tekst redatelju Saši Božiću omogućio dinamičnu režiju u kojoj se replike veoma ritmično i brzo izmjenjuju, što je upotpunjeno s puno glazbe i scenskog pokreta te s mnogo referenca na popularnu kulturu.
Epizodnu i nelinearnu strukturu teksta naglašavaju podnaslovi koji se tijekom cijele predstave izmjenjuju na ekranu iznad pozornice, poput natpisa Ridiculus sum (Smiješan sam) kada se iznosi životna priča Charlesa Bovaryja. Božić i Sajko predstavu su postavili sa svega sedam glumaca, od kojih je jedina ženska uloga, ona Emme Bovary, pripala Jeleni Miholjević. Uz nju se u predstavi pojavljuju njen suprug Charles (Igor Kovač), ljubavnici Rodolphe Boulanger i Leon Dupuis (Sven Medvešek i Filip Križan), svećenik Bournisien (Ivan Grčić), trgovac i lihvar, ujedno i glavni pripovjedač Lheureux (Franjo Dijak) te ljekarnikov šegrt Justin (Nikola Baće) koji je dječački naivno zaljubljen u gospođu Bovary. Uz Lheureuxa, ulogu pripovjedača u pojedinim trenucima preuzimaju Charles i mladi Justin.
Glavni je pripovjedač zapravo sama Emma Bovary koja pred publiku iznosi intimu svog unutarnjeg svijeta. Jelena Miholjević odličan je izbor za naslovni lik zato što u njenoj interpretaciji Emma Bovary nije izvanserijska ljepotica koja vodi uzbudljiv život i vara svog muža, već jedna sasvim prosječna sredovječna žena koja je nenadoknadivo nezadovoljna svojim životom. Njena nesretnost je neracionalna i stoga se zapravo nitko ne može s njom poistovjetiti, no možda je može razumjeti. Njen suprug je voli i u svemu je slijepo podržava, dok ona njega mrzi i prezire. Ne želi s njim provoditi vrijeme, već sanjari o bezimenom ljubavniku kojem bi bila muza i prepričava romantičan susret na ulicama Pariza. Za takvu Emmu Bovary kao da je napisana rečenica koju lik Vanje Matujec izgovara u predstavi Bobe Jelčića “Na kraju tjedna“: “Jedan život živim, drugi život mislim”.
Nezadovoljstvo vlastitim životom Emma Bovary odlučila je nadoknaditi materijalnim stvarima. Upravo je taj ekonomski aspekt naglasila Ivana Sajko u svojoj verziji “Gospođe Bovary”. Ona se u konačnici ubije, ne zbog ljubavi, već zbog nagomilanih dugova koji su je ostavili bez ičega. Ljubavnici koje je pronašla nisu bili ni blizu onome za čime čezne. Bile su to kratkotrajne avanture, bijeg od kućnog praga, očajni pokušaji traženja sreće u kojima su ti muškarci dobili što su htjeli i zatim je napustili, no Emma Bovary nikada nije osjetila ljubav o kojoj mašta i koju traži. S ovime gledatelji mogu znatno više suosjećati jer svi smo mi, svatko na svoj vlastiti način, u potrazi za srećom i ljubavi, iako često ne znamo ni što tražimo ni kako to prepoznati.
Lik Emme Bovary danas, uz svu medijsku senzacionalnost i otkrivanje privatnog života putem društvenih mreža, ne čini se skandaloznim i revolucionarnim kao što je to bio u 19. stoljeću. Ona je danas više simbol izgubljenog doba romantičnih ideala, nego figura nevjere ili nemorala. No u kontekstu toga vremena Emma Bovary je bila nešto strano i nedopušteno. Njenu ogromnu važnost u kulturnom nasljeđu možemo promatrati kroz brojne ženske literarne i filmske likove 20. stoljeća, kao što su Lulu Franka Wedekinda, prva femme fatale 20. stoljeća kojoj je zavođenje samo igra, ili pak Maria Braun filmskog autora Rainera Wernera Fassbindera, emancipirana i uspješna poslovna žena koja spava s kime poželi zato što ima slobodu to činiti.
Miholjević veoma dobro nijansira različite emocije kroz koje prolazi njezin lik, od sanjarske zanesenosti preko ljubavničkog uzbuđenja do rezigniranosti prema vlastitom mužu (uz jedan urnebesan solo na klaviru). Osim naslovnom liku, u predstavi je nešto više pažnje posvećeno Charlesu Bovaryju, prosječnom i pristojnom muškarcu prema kojem su se čitav život odnosili s uvredama. Neki bi rekli da naivno plaća avanture i prohtjeve svoje žene, no on samo želi da ona bude sretna, ako treba i s nekim drugim. No dubinu njegovog lika, njegovu bol i čežnju za ljubavi otkrivamo u posljednjem monologu predstave, možda i najemotivnijem prizoru cijele predstave u kojem on ponavlja Emmin monolog o romantičnom susretu u Parizu. Povučenog se liječnika cijelu predstavu šikanira, što Kovač odlično utjelovljuje, da bi na samom kraju otkrili kako i on sanja o ljubavi i sreći o kojoj je sanjala njegova supruga.
Od ostatka glumačke postave najbolji je Franjo Dijak. Specifičnih kretnji i boje glasa, Dijak je odličan izbor za lihvara koji pripovijeda o putu u propast Emme Bovary i tijekom cijele predstave nad njom ostavlja dojam prijetnje. S druge strane, posve je nepotreban lik svećenika, barem u izvedbi Ivana Grčića koji u predstavi progovori dvije suvišne rečenice, tek popunjavajući kvotu u koreografiranim pokretima, u čemu je ionako najlošiji.
Predstavu je koreografirala Petra Hrašćanec, od predatorskog kruženja muških izvođača oko Emme Bovary gdje pojačavaju njenu tjeskobu i neizlaznost situacije u kojoj se nalazi, do plesnih dueta između muškaraca koji se ipak čine kao pozadinsko popunjavanje praznoga prostora. Glumci se inače neprestano kreću, leže na prosceniju, penju se po stolovima i plaze po dvosjedima. Iznimno važnu ulogu u predstavi ima glazba pa se tako Emma na pozornici prvi puta pojavljuje pjevajući sporu, ogoljenu verziju pjesme I Wanna Dance with Somebody koja nas odlično uvodi u potragu za srećom naslovnog lika. Baće i Kovač u predstavi sviraju gitaru, potonji pritom i pjeva šlager La nuit n’en finit plus (Noć nikada neće završiti), dok Križan u nekoliko scena svira na klaviru. Dio glazbe je reproduciran, poput Bowiejeve Let’s Dance i nekoliko ambijentalnih instrumentala Damira Šimunovića.
Unatoč svemu, prvi dio predstave čini se pomalo kaotičnim. Praćenje predstave nije otežano, no postavlja se pitanje zar to nije moglo jednostavnije. Iz tog se kaosa izlazi posljednjih 20-25 minuta predstave koji su naprosto izvrsni, precizno režirani uz izvrsnu scenu i kostime zbog čega se pitate zašto tako nije moglo i prethodnih 45 minuta. U tu posljednju trećinu uvodi nas arija Lucije di Lammermoor, nakon čega slijedi odlična scena u kazalištu te ljubavnički zanos Emme i Leona uz opet odlično pogođenu Absolute Beginners Davida Bowieja. Na maničnost prizora ovrhe i samoubojstva nadovezuje se Charlesov spomenuti posljednji monolog te sve završava uz sjajnu rasvjetu i pjesmu My Autumns Done Come.
Kostimografkinja Marita Ćopo u prvom je dijelu predstave glumce obukla u šarena odjela uz košulje cvjetnog uzorka, dok Emmu Bovary presvlači u nekoliko živopisnih haljina. Kostimi dozivaju retro duh osamdesetih. U spomenutoj posljednjoj trećini svi se likovi presvlače u crna odjela i svečanu haljinu, što odlično odgovara prizoru u kazalištu i raspletu sudbine Emme Bovary. Scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin predstavu je opremila s par neutralnih stolaca, stolova i jednim dvosjedom. Kasnije se otkriva narančasti zid koji imitira izlog s kojeg se skida nešto komada odjeće, no zatim se taj zid okreće i otkriva rasvjetu koja također odlično odgovara radnji tog posljednjeg dijela predstave.
“Gospođa Bovary” je vrlo dobra predstava, što potvrđuje i činjenica da je proteklih i nadolazećih mjeseci redovito rasprodana. Predstava je to o potrazi za srećom i ljubavi kroz odnos jedne potlačene žene s neumoljivim muškim svijetom. Iako nije riječ o tipičnoj i klasičnoj adaptaciji, predstava nije izgubila srž Flaubertovog književnog predloška, što potvrđuje spomenuti odabir glumaca, dok osuvremenjeni dodaci poput pop glazbe samo doprinose priči Emme Bovary. Tako smo na početku sezone dobili dvije odlične verzije svjetskih klasika iz pera hrvatskih dramatičarki, “Gospođu Bovary” u Gavelli i “Sherlocka Holmesa” u ZKM-u. Kada bi se adaptacije češće ovako promišljeno radile, a pogotovo kao što je to posljednja trećina ove predstave, hrvatska kazališna scena bila bi nekoliko puta uzbudljivija i zanimljivija.
