“Gospođica iz Maxima” (Kazalište Komedija): Duhovita kritika lažnog morala
Francuski dramatičar Georges Feydeau stvarao je neposredno prije Prvog svjetskog rata. Iako je to vrijeme modernizma, njegove farse slijede uzore najpoznatijih francuskih komediografa poput Molierea. Najvažnija od njih je “Gospođica iz Maxima”, koja je u režiji Ivice Kunčevića krajem travnja premijerno izvedena u zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija.
“Gospođica iz Maxima” praizvedena je 1889. godine u Parizu. Okosnica radnje prati zamjenu kurtizane (Sandra Bagarić) sa suprugom uglednog pripadnika visokog društva. Buđenje nakon pijane noći za doktora Petypona (Saša Buneta) bit će početak teškoća jer je shvatio da je u svoj dom doveo kurtizanu Cicu. Iako je se pokušao riješiti, stvari su se zakomplicirale te ju njegov ujak (Željko Duvnjak), smatrajući je nećakovom suprugom, pozove u vlastiti dom kako bi proslavili zaruke njegove štićenice (Nina Kaić Madić).
Dramska se radnja, kao i u svakoj farsi, temelji na neočekivanim obratima i iznenađenjima. Tako se gospođa Petypon (Jasna Palić Picukarić) i kurtizana izmjenjuju na sceni, a jedna od zanimljivih situacija je i njihov susret jer gledatelji očekuju da će se dogoditi vrhunac dramske radnje – razotkrivanje kurtizane, no dolazi do peripetije jer gospođa Petypon zaključi da je kurtizana ujakova supruga, a ne da se predstavlja u njezino ime.
“Gospođica iz Maxima” sastoji se od dva čina te je prepuna komičnih situacija, kako i priliči. Kritika je to obiteljskih odnosa i malograđanstva. Uloga Sandre Bagarić nositelj je cijelog dramskog komada. Osim što sudjeluje u zabuni prilikom odlaska iz Pariza i dolaska na provincijsko imanje, ona shvaća da je Corignon (Filip Juričić), budući suprug štićenice, njezina velika ljubav, a on je doktora izazvao na dvoboj upravo zbog kurtizane. Zanimljiv je odnos provincijalaca prema kurtizani. Oni su je bezrezervno prihvatili samo zato što dolazi iz velegrada, a ni u jednom trenutku nisu razmišljali o njezinim riječima i pokretima koji ne priliče osobi iz visokog staleža. U tom je trenutku kostimografija Danice Dedijer odigrala veliku ulogu. Gošće proslave smatraju da su njihove haljine cvjetnog uzorka demode, a uzor pronalaze u kurtizani. Osim toga, zanimljivo je kako pripadnici visokog društva bivaju oduševljeni njezinom rečenicom „Skinite mi se! Otkačite! Ne šljivim nikoga!“ koja za njih predstavlja odušak od opće prihvaćenih društvenih normi. Lažni moral provincije izlazi na vidjelo, a to se najviše primijeti u likovima koje tumače Jasna Bilušić , Vanda Winter i Marija Borić.
Na sceni se kroz predstavu izmjenjuju dvadeset i tri lika, a svaki je od njih na drugačiji način pokazao problematiku dramskog teksta. Tako je Vidu Balogu pripala uloga župnika alkoholičara, a Ivanu Magudu uloga prodavača životnog osiguranja koji svoje usluge nudi pri najavi, u to vrijeme popularnih dvoboja. Svi ti potpuno različiti likovi u suštini se mogu svesti na istu točku, a to je oduševljenost kurtizanom. Promatrajući glumačku izvedbu istih, vidljivo je kako starija generacija glumaca prirodnije odrađuje svoje zadatke od onih nešto mlađih.
Redatelj je kroz najvažnije Feydeauove odredbe dao izvrsnu kritiku malograđanskom društvu koje je bez obzira na vremenski period u kojem ga promatramo uvijek isto, a to možemo prikazati primjenom percepcije kurtizane u očima ostalih gostiju. Osim toga, izbor Sandre Bagarić kao glavne glumice bio je dobar potez, osobito kada je riječ o pjevnim dionicama.
Scenografija (Dinka Jeričević) prikazuje domove dvaju naraštaja Petypona te je uređena onako kako priliči članovima visokog društva. Prikaz takvog svijeta odlično upotpunjuje već spomenuta kostimografija u dočaravanju visokog staleža, koja vrvi pompoznim haljinama i odijelima. S druge strane, u prikazu kurtizane scenografkinja se poslužila burlesknim stilom, čime se još jednom ironizira lažni moral.
“Gospođica iz Maxima” bezvremenska je predstava koja se bavi propitkivanjem lažnog morala i životnih vrijednosti te uz pomoć humora i dobro uvježbanog ansambla želi ukazati na obrasce ljudskog ponašanja koji se danas ni po čemu ne razlikuju od vremena kada je i sam dramski tekst napisan.
