“Gostioničarka Mirandolina” (HNK Zajc): Komedija ili tragedija?
U subotu, 26. studenog, na daskama riječkog HNK premijerno je izvedena komedija Carla Goldonija “Gostioničarka Mirandolina”. Ta izvedba predstavlja kulminaciju proslave 70. obljetnice Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca, jedine profesionalne talijanske dramske skupine izvan Italije, koja je svoju prvu predstavu „Il burbero benefico“ Carla Goldonija odigrala 26. studenog 1946. godine. Režiju “Mirandoline”, amblematične komedije iz 18. stoljeća, potpisuje Paolo Magelli, cijenjeni i nagrađivani talijanski redatelj koji je notornost na našim prostorima stekao zahvaljujući svom provokativnom političkom teatru. Magelli se je ove godine svoj rad fokusirao na još kompliciraniju i atraktivniju temu – ženu. Nju je slavio i problematizirao u Senekovoj “Medeji” i predstavi “Žena” po motivima Josipa Kosora, a “Gostioničarka Mirandolina” tako predstavlja zadnji dio njegove trilogije o ženama.
Ova je Goldonijeva komedija kroz povijest bila upravo samo to – komedija o šarmantnoj i snalažljivoj gostioničarki koja svojim vještinama zavođenja uspijeva vrtjeti muškarce oko malog prsta. Nakon očeve smrti Mirandolina preuzima vođenje gostionice u Firenzi, gdje dolazi do izražaja njezina sposobnost i ambicioznost. U gostionici odsjedaju bogati grof od Allaflorite i osiromašeni markiz od Forlipopolia te se obojica bore za njezinu naklonost, kupujući joj darove ili pak nudeći zaštitu. Međutim, Mirandolininu pažnju privuče vitez od Ripafratte, ženomrzac i zakleti neženja kojeg ona naposljetku uspijeva zavesti hinjenom skromnošću i podilaženjem. Komedija završava tako da Mirandolina shvati da je pretjerala te se odlučuje udati za slugu Fabrizija, kako je i obećala pokojnom ocu. Samo naizgled lagana i komična nasljednica commedie del’ arte, “Gostioničarka Mirandolina” ipak skriva mnoštvo ideja koje nisu sasvim tipične za vrijeme u kojem je nastala, stoga nije čudno da je Magelli odabrao upravo ovu predstavu za završnicu svoje trilogije. On te ideje ne samo da stavlja na vidjelo, nego ih uzima kao glavne pokretače radnje.
Prva stvar koju valja napomenuti je sama scena – kazališne se daske probijaju među publiku, sve do petog reda partera (kao i u predstavi “Žena”), dok stražnji dio pozornice čine glomazni stupovi. Upravo je taj dio zadužen za prikaz promjena atmosfere, odnosno emocija koje razdiru likove. Tako u drugom dijelu predstave u pozadini lije kiša, a kasnije i leti pjena u kojoj se likovi naposljetku skoro utope. Sama se radnja zbiva na goloj pozornici na kojoj se nalaze jednostavne željezne stolice, klupe i zahrđale lampe. Kostimi glumaca su jednostavni (Mirandolinine haljine, odijela plemića) pa nam oni, zajedno s ogoljenom scenografijom, daju dojam da se ova predstava može odvijati u bilo kojem vremenu i prostoru.
Jedno od najjednostavnijih i prevladavajućih tumačenja Goldonijeve komedije je to da Mirandolina nikad nije ni bila zaljubljena u viteza te ga zato na kraju odbila i odlučila se udati za Fabrizija. No, kao što je to ranije napomenuto, Magelli čita između redaka. Predstavu možemo lako podijeliti u dva dijela. U prvome dijelu predstave Mirandolina je koketa u šarenim, lepršavim haljinama koja namiguje publici i tako nam daje do znanja da je sve to za nju samo igra. Svojim zavodljivim metodama šarmira viteza, a atmosfera je poletna, bezbrižna i komična. No, u trenutku kad se ona uistinu približi vitezu i kada joj on priznaje svoje osjećaje, atmosfera se na pozornici mijenja.
Mirandolina skida svoju šarenu haljinu i odijeva crninu, kao što to čine i ostali likovi. U pozadini lije kiša, a radnju prate zvukovi poput udaranja gromova i vitezovog žestokog lupanja po vratima, čime se sve više pridonosi dramskoj napetosti. Izraz na Mirandolininom licu ipak je taj koji najviše otkriva – ovo više nije samo hinjena zabrinutost ili pak tuga, gledatelji sad jasno vide da se nešto promijenilo. Kroz sve snažnije emocije napetost raste, a kulminira u trenutku u kojem vitez niječe ljubav prema Mirandolini.
Iskusniji gledatelji neće nakon predstave imati upalu trbušnih mišića od smijeha. Naprotiv, mučit će ih nešto nedovršeno, nešto nejasno, nešto nerazjašnjeno na kraju same predstave. Magelli je napomenuo da u mlađim danima nije shvaćao kraj drame, u kojem vitez odbija priznati ljubav prema Mirandolini, a ona odbija ljubav prema njemu. Sad nam jasno daje do znanja da je shvatio kraj – Mirandolina odbija viteza jer shvaća da je nije dostojan. Na kraju joj on kupuje skupe darove poput svih drugih muškaraca (ona jedino njegov dar odbije), a ne usudi se ni priznati joj ljubav pred drugima. Kroz predstavu je naglašena Mirandolinina čelična volja i karakter te velika snaga, i svima nam postaje jasno da je vitez jednostavno preslab za nju. Tuga i razočaranje dodatno su naglašeni crninom koju nose glumci na pozornici, koja kao da predstavlja smrt nečeg što je moglo biti veliko i sretno.
Ona se odlučuje za siguran put, odabire Fabrizija kao svog supružnika i pruža mu ruku u trenutku kad ih je već sasvim pokrila pjena koja leti iz stražnjeg dijela pozornice. No, tu radnja staje i gledatelji nisu sigurni hoće li Fabrizio prihvatiti njezinu ruku ili je on, baš poput nje, odlučio da ga nije dostojna? Naposljetku, on se kroz čitavu radnju isticao kao moralno superioran svim ostalim likovima. Vrhunac ljubavnog zapleta tako predstavlja i vrhunac klasnih razlika u predstavi – za razliku od plemića, sluga Fabrizio je kroz čitavu predstavu skroman i pošten. Njemu nije potreban novac, društveni status ni spletke jer ima svoj integritet. Tako on jedini ima razloga da hoda visoko uzdignute glave (što je i dodatno naglašeno okovratnikom kojeg nosi). Gostioničarka Mirandolina pak postiže ono što je naumila i dokazuje da ženska moć ne poznaje klasne razlike, no ipak gubi na ljubavnom planu.
Oduševljeni povici publike i dugotrajni pljesak dokaz su uspješnosti Magellijeve verzije ovog klasičnog djela. Iako je nastala prije skoro tristo godina, ovom je realizacijom dokazano da je “Gostioničarka Mirandolina” zapravo svevremenska, univerzalna drama koja krije brojne tragično-realistične elemente. Magelli je primarizirao upravo te elemente pa se, unatoč komičnim scenama, nakon odgledane predstave u publici javljaju osjećaji tjeskobe i žaljenja.
Posebne pohvale idu glumcima koji su uspjeli prikazati redateljevu viziju: Valentina Banci (Mirandolina), Bruno Nacinovich (markiz od Forlipopolia), Giuseppe Nicodemo (grof od Albafiorite), Mirko Soldano (vitez od Ripafratte), Elvia Nacinovich, Rosanna Bubola, Lucio Slama, Anton Plešić i Ivna Bruck. Dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić Pleština, scenografiju Dalibor Laginja, a kostimografiju Sandra Dekanić. Jedina negativna kritika upućena je veoma lošim titlovima iznad pozornice koji neprestano kasne ili pak idu prebrzo, što zbunjuje gledatelje koji ne razumiju talijanski i otežava im praćenje predstave.
