Hladni ljubavni boj (“Cold War”, P. Pawlikowski)
Dok zvukovi slavenske folklorne glazbe na harmonikama, frulama i puhačkim instrumentima od životinjske utrobe odzvanjaju u pozadini, a u njihovoj pratnji se javljaju hrapavi glasovi starica koji love melodičnost samo u trenutcima izduženih samoglasnika, pred očima nam se mijenjaju crno bijeli snimci osoba iz ruralnih područja Poljske, noseći tradicionalne nošnje, u kvadratnom 4:3 formatu. Potom se javlja mladi kompozitor, u finom odijelu, snažnog grudnog koša, oštrih i muževnih crta lica.
Dva srca, četvero očiju…
Ime mu je Wiktor, i uz svoju, blago stariju kolegicu Irenu, pogledom pomno prati nastupe svakog od folklornih izvođača, od odijevanja, preko držanja do njihovih vokalnih sposobnosti. U potrazi su za članovima folklornog ansambla, kojim bi diljem Poljske širili radost uz autentične izvedbe o ljubavi i radu malih ljudi. Ubrzo na scenu stupa plavokosa Zula, gradska djevojka, koja svojim čvrstim stavom, iskrenim pjevanjem te nošnjom koja joj ne pristaje, očito pokušava nešto skriti, od nekoga ili nečega pobjeći. Ipak, kompozitor primjećuje da Zula „ima ono nešto“ i tragedija se počinje razmotavati.
Prošlo je pet godina od kako je Pawel Pawlikowski snimio Idu, Oscarom nagrađenu dramu o mladoj časnoj sestri u Poljskoj, u ranim 1960-im, koja neposredno pred pričešće, biva bačena na put iskušenja i samootkrića, gdje spoznaje sumorni historijat i tegobnu sudbinu svoje obitelji nestale u Drugom svjetskom ratu. Svojim novim filmom Cold War, za koji je osvojio nagradu za najboljeg redatelja na Cannes Film Festivalu, Pawlikowski se ponovno bavi teškom ljudskom sudbinom, smještenom u približan vremenski okvir, negdje između kasnih četrdesetih i sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Zaplakaše usred noći…
Cold War prati Wiktora, razuzdanog mladog muzičara i tajanstvenu, odlučnu pjevačicu Zulu te njihov boj protiv svijeta, sebe i onog drugog. Priča se rasprostire na period dužine preko petnaest godina, u kojima se međusobni odnos protagonista najbolje može opisati upravo kao i kontekst vremena filma – hladni rat. Krećući od dvojca u ansamblu koji ima namjeru promovirati poljsku kulturu, preko penetracije komunističke propagande u njihov rad, Wiktorovog odbijanja da bude sovjetski glasnik te njegovog bijega od ansambla u Berlinu, susreta sa Zulom u Parizu, Splitu… sve u ovim likovima i njihovim odnosima prema sebi i okolini funkcionira na premisi kompleksne igre skrivača i nadmudrivanja.
Mada se napetost vremena odvija, na razne načine u prvom planu, u pozadini redatelj dodatno pojačava emotivni naboj i duh perioda vršeći mimezu filmskih epoha i nacionalnih filmskih kinematografija. Roman einer jungen Ehe (1952), Les belles de nuit (1952), Thérèse Raquin (1953), Jak byc kochana (1963), samo su neki od europskih filmova u kojima je moguće uočiti vizualni identitet ili niti radnje koje Pawlikowski koristi u svom djelu Cold War. Ipak, referiranje se zasigurno najbolje vidi u segmentu povratka u Pariz u sceni iz jazz bara u kojem Zula, gotovo po modelu protagonistkinja Nouvelle vaguea, u svojoj dugoj crnoj haljini, te s ispranim, blago maskulinim izrazom lica prolazi kroz fizičko/emotivnu tranziciju iz melankolije, preko momentalnog potiskivanja tragedije, nedužnog koketiranja do erotiziranog uspona nakon kojeg slijedi očiti pad u ruke propalog maskulinog protagoniste.
Crne oči što plačete, što susresti ne možete…
Cold War strukturiran je kao epizodalna drama, propletena elementima romanse i mjuzikla. Svaki odlomak iz života nesretnog ljubavnog dvojca nudi impresivnu pozadinsku glazbu koja seže od različitih folklornih kompozicija, preko jazza pa sve do izleta u rockabilly. Dwa serduszka, cztery oczy kompozicija koja se ponavlja tijekom filma također prolazi kroz niz različitih aranžmana, prati razvoj karaktera te još jednom oslikava trenutno stanje, konstantno prožimajući element hladnog rata na filmu. Istinski značaj kompozicije, vidimo pred sami kraj filma, nakon što Wiktor i Zula snimaju album (koji sadrži jazz varijantu ove pjesme), koji on naziva njihovim djetetom.
Pawlikowski nam donosi još jednu senzualnu, prizemljenu priču u kojoj se emocije i strasti nekog izgubljenog vremena epizodično otkrivaju u 88 minuta rada. Nepravedno, ali ipak zbog velike završnice neminovno, je reći da Cold War oživljava i rekontekstualizira dašak realizma iz književnosti 19. stoljeća. One koji su upoznati s Pawelovim prethodnim radom Ida, očekuje još jedno nezaboravno iskustvo, ovoga puta uz malo više dinamike i glazbene pozadine.
