Horor vibra: “Surprise, Sidney.” (“Scream”, Wes Craven)

Ovog ćemo puta prigodno otploviti u prethodno stoljeće ususret 20. rođendanu jednom od najvećih horor klasika svih vremena. Bilo je to davne 1996. godine kada je Wes Craven kratkom dosjetljivom rečenicom zauvijek ostavio pečat u filmskoj industriji uvodeći nove trendove i rušeći sve otprije poznate predrasude o hororcima. „Surprise, Sidney“ tako je postala ikoničkom formulacijom koja je učinila da sve što ste znali i očekivali od filmova ovakve tematike jednostavno prestane egzistirati.

Prvotni naziv intrigantnog filma bio je Scary Movie, ali su ga braća Weinstein (op. a. glavni producenti) usred produkcije odlučili promijeniti u Scream. Zanimljiva je činjenica da je do promjene navodno došlo kada su braća čula istoimenu pjesmu Michaela Jacksona te shvatili kako bi to bio idealan naziv.

Glavna junakinja je Sidney Prescott (Neve Campbell), srednjoškolka koja se samo godinu dana nakon ubojstva majke našla na meti novog serijskog ubojice. „Zaštitni znak“ zlikovca morbidna je igra na relaciji „lovac-plijen“ inspirirana horor filmovima u kojoj manevrira telefonskim pozivima i tako „utjerava strah u kosti“. Premda je scenarist Kevin Williamson bio inspiriran stvarnom serijom ubojstava iz Gainesvillea, Floride, pristup obradi tematike odlikuje se neizmjernom maštom i dosjetljivošću što je ovaj film i učinilo tako prepoznatljivim.

Za potrebe ovog teksta izdvojit ću tri glavne točke u kojima Scream postiže vrhunac, a to su inovativnost, misterij i napetost.

Barrymore no more

Apropo inovativnosti i elementa iznenađenja, mnogima je do danas ostalo nepoznato da je tumačenje Sidney Prescott primarno bilo namijenjeno Drew Barrymore. Barrymore se, međutim, predomislila i to samo pet tjedana prije početka snimanja. Umjesto glavne uloge, predložila je da utjelovi Casey Becker, tinejdžerku koja postaje prvom žrtvom ubojice na samom početku filma. Tim se potezom uspjelo navesti gledatelje da pomisle kako Barrymore uistinu je Sidney, a budući da se i pojavljivala na svim promotivnim materijalima u prvom planu, da će i preživjeti do kraja. Nakon desetak minuta nastupila je Caseyjina smrt, ujedno je i prvi šok zadan publici kojoj je od tog trenutka postalo jasno da uistinu ne znaju što mogu očekivati. U to je vrijeme ovakav vješt manevar redatelja vjerojatno postao jedinstvenim primjerkom kako se oko sporedne uloge itekako može podići velika prašina.

Mislim, dakle ne znam

Prilikom osmišljavanja i realizacije projekta poseban se naglasak stavljao na misterij. Svaka scena detaljno je isplanirana na način da je gotovo nemoguće odgonetnuti što će se dogoditi u kojem trenutku. U krupnom planu to znači da film u svojim počecima namjerno i odviše očito baca sumnju na određene likove , a ta se sumnja čini prejednostavnom i prenametnutom da bi bila istinita. Tako se kod gledatelja postiže sasvim suprotan dojam i javlja se poimanje tih likova kao bezazlenih ili u najmanju ruku – nebitnih.

Tomu u prilog govori i činjenica da jedan od ubojica, Billy Loomis (Skeet Ulrich) neodoljivo podsjeća na Glena Lantza (Johnny Depp) koji u Nightmare on Elm Street strada kao nevina žrtva Freddyja Kruegera. Budući da je oba uratka režirao Craven, fizička je podudarnost neosporno namjerno iskorištena. Publika koja je tada poznavala filmove spomenutog redatelja, podsvjesno je Billyja označila kao plijen prije nego kao predatora što je uvelike doprinijelo stvaranju misteriozne atmosfere.

Što je sljedeće?!

Kao posljednji aspekt i vjerojatno onaj kojemu se na najneobičniji način posvetila pažnja izdvajam napetost. „Wes Craven jednostavno ne može napraviti dosadan film“ – rekli bi mnogi i bili bi u pravu, no način na koji napetost raste u Screamu i kako je uopće postignuta, prednjači nad svim ostalim Cravenovim uradcima. Važno je naglasiti da ovaj element filma zapravo proizlazi iz inovativnosti i misterioznosti. Budući da su gledateljima srušene predrasude i time izuzet kontekst, radnja ubojstvima veoma brzo eskalira od početne zbunjenosti do panične sumnje. Na samom vrhuncu svi „postaju mogući ubojice“ i baš kao što ni Sidney sama ne zna kome da vjeruje, tako niti publika nema ni najmanjeg pojma.

U realističnom prikazu neizvjesne i napete atmosfere išlo se toliko daleko da se i glumce držalo u neizvjesnosti. Naime, Roger L. Jackson koji je ubojici „posudio“ svoj glas prilikom snimanja filma bio je odvojen od ostale glumačke ekipe, a jedini kontakt koji je imao s njima bili su telefonski pozivi između ubojice i žrtava. Telefonski pozivi bili su stvarni, a nitko od glumaca nije znao s kim priča što je, prema mišljenju redatelja, cijelu situaciju učinilo još strašnijom, a njihove dijaloge još realističnijima. Nije, dakle, samo publika ta koja je proživljavala dramu već su i glumci bili prilično napeti i zastrašeni od nepoznatog.

Zadnje 42 minute filma, scene tuluma u kući, snimane su čak 21 noć zaredom pa su ih snimačka i glumačka ekipa šaljivo prozvali „najduljom noći u povijesti horora“. U tom revijalnom tonu možemo nadodati kako će Scream zasigurno postati jednim od najdulje gledanih filmova u povijesti horora.