Istaknuto
15.10.2018.

Dobre knjige uvijek su u modi. Svakog tjedna ćemo vam odabrati po tri nove knjige koje možete pronaći na policama domaćih knjižara, a uz malo sreće, neke od njih mogu biti vaše.

14.10.2018.

Priča o dvoje ljudi - kroz desetljeća - bez obzira na uspjeh ranijih izdanja, ostaje klasik koji uvijek može (p)ostati suvremen.

Film

Hrvatski filmovi koje ćemo gledati u jesenskoj sezoni

17.08.2018. Filmska redakcijaFoto: trailer screenshot

Pišu: Iva Kolar i Dunja Ivezić 


Lada Kamenski (S. Hribar i M. Šantić)

U moru filmova socijalne tematike i emocionalno nabijene atmosfere, Sara Hribar i Marko Šantić pod okriljem društvenog komentara zapravo donose priču o samom stvaranju filma. Sa samo četiri lika, koji su ujedno svi i protagonisti, radnja je filma svedena na minimum – tri etablirane hrvatske glumice s mladim i ambicioznim redateljem čitaju scenarij filma o fiktivnoj radnici tvornice Kamensko u redateljevu stanu, temeljenu na njegovoj teti, a svatko od likova u čitanje scenarija unosi svoje životne muke i karakter.

Granice između fikcije i stvarnosti namjerno su nejasne, naročito kod glumica, što dodatno intrigira gledatelja. Scenarij Sare Hribar bez prestanka je fokusiran na žene i način na koji nastoje egzistirati u današnjem vremenu, odnosno kako balansiraju poslovni i privatni život. Iako film naizgled vuče paralele između problema s kojima su se suočavale radnice Kamenskog i onih s kojima se susreću glumice, ta usporedba zapravo uopće nije u fokusu filma. Lada Kamenski slojevita je i bogata priča o filmu, ženama u industriji i o ljudskom karakteru koji pokazuje svoje pravo lice pod pritiskom. Sjajne glumačke izvedbe Ksenije Marinković, Doris Šarić-Kukuljice, Nataše Dorčić i Frane Maškovića te odlična kamera koja vrlo prirodno hvata divnu scenografiju ovaj film pretvaraju u prekrasno filmsko iskustvo.

Foto: trailer screenshot


Dom (D. Pleić)

Kako preživjeti životnu situaciju u kojoj o niti visi budućnost jedne obitelji glavna je tema filma Dom redatelja Darija Pleića. Mladi neimenovani bračni par našao se u situaciji u kojoj moraju iseliti iz stana ili odlučno dočekati policiju da ih nemilosrdno deložira zajedno s malim djetetom u rukama. Ona je tvrdoglava, puna ideala i načela, a On je praktičan i samo želi svoju obitelj spasiti, po njemu, nepotrebne drame izbacivanja na ulicu.

Scene u ispražnjenom stanu punom tuge i tjeskobe isprekidane su retrospekcijom u kojoj saznajemo kako su On i Ona uopće postali par te kako su se zajedno razvijali. Iako te scene nisu dovoljno dobro izvedene da bismo ih zavoljeli kao par, odličan su alat u prikazivanju atmosfere, jer se koriste različiti tonovi slike te kostimografija kako bi se pojačala razlika između onoga što su imali i s čime raspolažu sad. Judita Franković apsolutno briljira u ulozi frustrirane mlade žene čiju se obitelj zbog dugova koji nisu njeni izbacuje iz doma te ovaj film služi kao zanimljiv komentar na situacije koje se svakodnevno događaju ili se mogu dogoditi u susjedstvu bilo koga od nas.


Za ona dobra stara vremena (E. Galić)

Film je jedna od umjetnosti koja voli letjeti na krilima nostalgije te tako nastoji udovoljiti i publici i redatelju, pa ne čudi stoga previše da se i u hrvatskoj filmskoj ponudi našao jedan takav film koji bez imalo prikrivanja na široka vrata ponovno ulazi u neka minula vremena. Ovoga se puta ne radi o 80-ima, a ne prikazuju se ni strahote rata, već se prate svakodnevni životi običnih, mladih ljudi u ranim 2000-im godinama. Protagonisti ove priče dvojica su mladića, najbolji prijatelji Hrvoje i Borna, a film prati razvoj njihovog odnosa na životnim prekretnicama i kroz prizmu društvenih i kulturnih događanja s početka novog milenija.

Vrlo prohodna i pitka priča jednako je zabavna koliko je i dramatična, a mlade glumačke snage, na čijem su čelu Marko Petrić i Karlo Mrkša, s lakoćom vode čitav film, dok su svima poznate legende poput Mustafe Nadarevića, Ksenije Pajić i Ive Gregurevića ovdje samo kao jaka sporedna postava.

Foto: facebook.com/zodsv


Mali (A. Nuić)

Premda je svojim posljednjim filmom Život je truba (2015.) krenuo u smjeru komercijalne i zabavne komedije, Antonio Nuić se s Malim ponovno vratio na stazu autorskog filmskog izraza. Film je svoju svjetsku premijeru doživio na ovogodišnjem Pula Film Festivalu na kojem je dobio nagradu Zlatna arena za najbolji film, a uvršten je i na regionalni program Sarajevo Film Festivala.

Ova se sinteza intimne obiteljske i kriminalističke drame odvija na dobro poznatom terenu betonom presvučenih zagrebačkih četvrti, a u njezinom su središtu Franky i Mali, otac i sin čije uloge tumače Franjo i Vito Dijak. Franky je hiperbolizirani ulični kauboj koji svojim govorom, gestama i navikama znatno naglašava svoju kriminalnu i zatvorsku prošlost, a sve se to odvija pred očima Malog koji mu, bez obzira na sve, gotovo slijepo vjeruje. Nakon četverogodišnjeg se boravka u zatvoru Franky, osuđeni diler i kriminalac, u potpunosti posvećuje svom malodobnom sinu koji je povratkom oca počeo gubiti majku čija je bolešću izmučena, ali od očiju publike potpuno skrivena figura pomirena s nadolazećom smrću.

Mali je obilježen svojom složenom i manipulativnom filmskom strukturom skrivajući srž svoje radnje duboko ispod površinskog sloja u kojem se odvijaju planiranje rođendanske zabave te nekoliko uzastopnih dana ispunjenih alkoholom i drogom. Nuić isprepliće nekoliko motiva u jedinstvenoj narativnoj liniji na čijoj se površini odvijaju dopadljive sekvence u kojima Franky i njegova trojica prijatelja čije likove tumače Rakan Rushaidat, Hrvoje Kečkeš i Bojan Navojec uživaju u alkoholu, drogi i videoigricama da bi već sljedeći dan virtualno oružje zamijenili onim stvarnim, a rođendansku zabavu presvukli u zločin.

Mali

Foto: pulafilmfestival.hr/HrvatskiFilm


Aleksi (B. Vekarić)

Aleksi (2018.) je priča o djevojci koja naizgled ima sve – imućne roditelje, osiguranu budućnost i nasljedstvo te uspješan obiteljski posao, ali bez obzira na sve ne ostvaruje stvaran dodir s vlastitim okruženjem i svoju izgubljenost utapa u površnim i prolaznim avanturama. Vješto upakiran u sintezu drame i komedije, ovaj je debitantski film Barbare Vekarić opisan kao generacijski ”feel good” film u kojem će se pronaći mnogi pripadnici mlade filmske publike.

U središtu je radnje Aleksi Bergando (Tihana Lazović), dvadesetosmogodišnja privilegirana djevojka koju bismo s pravom mogli nazvati generacijskom antijunakinjom. Budući da nakon završetka studija nije mogla pronaći posao Aleksi je bila primorana vratiti se roditeljima na Pelješac te im pomagati u obiteljskom poslovanju, premda i dalje nije izgubila nadu za ostvarenjem svoje karijere iz snova na stručnoj praksi u Berlinu. Povratkom se u obiteljski dom Aleksi susreće s obvezama u obiteljskoj vinariji koje buntovno izbjegava  očekujući ostvarenje svojih velikih planova na berlinskoj umjetničkoj sceni, a nakon što je primila odbijenicu za stručnu praksu, Aleksi svoj život u rodnom mjestu pretvara u avanture koje se linearno vežu u lanac ispunjen muškarcima, skupim drogama i glasnom glazbom.

Osim glumaca koji gotovo u potpunosti nose čitav film, Aleksi obilježavaju korektni filmski postupci obojeni u tonove toplih boja i prosta prepoznatljivost. Naime, Aleksi utjelovljuje svojevrsnu fazu koju u određenom životnom razdoblju na vlastitim leđima nosi gotovo svaka mlada osoba koja se po prvi puta susreće s odgovornošću i poteškoćama odraslog života.

Aleksi

Foto: pulafilmfestival.hr/HrvatskiFilm


Duboki rezovi (D. Turić, F. Mojzeš i F. Peruzović)

Nasilje je duboko uvriježena ljudska slabost koja usijeca duboke rane na svojim žrtvama ostavljajući zauvijek uočljive ožiljke. Već se u samom naslovu omnibusa Duboki rezovi (2018.) osjećaju trajnost i tragičnost posljedica različitih oblika i intenziteta nasilja koje uništava intimu, povjerenje i integritet te razara obitelji. Film je prikazan na ovogodišnjem Pula Film Festivalu te se našao u natjecateljskom programu Sarajevo Film Festivala u kategoriji kratkometražnog filma.

Duboki rezovi sastoje se od tri kratkometražna filma: Trešnje Dubravke Turić, Smrt bijela kost Filipa Mojzeša i Predmeti koji tonu Filipa Peruzovića, a svima je zajednička tematika koju prožimaju motivi nasilja, nepovjerenja i obiteljske tragedije. Uvodna je priča, Trešnje, uokvirena naracijom malodobnog dječaka Jakova čija se obitelj gotovo raspada pogođena homoseksualnošću te emocionalnom zatvorenošću Jakovljeva starijeg brata Davida. Težina i tragedija ove priče iznesene na samom početku omnibusa postavljaju se kao temelji čitavog filma, a slijede je ništa manje uznemirujuća Smrt bijela kost Filipa Mojzeša, priča o dječjoj igri koja prerasta u svojevrstan sadizam, te Predmeti koji tonu Filipa Peruzovića koju prati ponešto slabiji intenzitet i u čijem su središtu problem obiteljskog nasilja te suočavanje s obiteljskom tragedijom.

Premda na momente radnja djeluje mučno i sporo, a tišina znatno otežava čitavu atmosferu, Duboki rezovi će bez sumnje u kina privući ljubitelje mračne i turobne art kinematografije koja bez obzira na svoju težinu ostavlja snažan i emocijama ispunjen dojam.

Duboki rezovi

Foto: pulafilmfestival.hr/HrvatskiFilm


Teret (O. Glavonić)

U ovogodišnjim se hrvatskim koprodukcijama istaknuo debitantski dugometražni film Ognjena GlavonićaTeret (2018.) koji je svoju svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu te onu regionalnu na Sarajevo Film Festivalu, a u kinima bi se trebao pojaviti sredinom jeseni.

Teret je nastao u srpsko-francusko-hrvatsko-iransko-katarskoj koprodukciji, a u glavnoj je ulozi Leon Lučev koji tumači vozača kamiona Vladu. Radnja je filma smještena u 1999. godinu te se odvija tijekom NATO-vog bombardiranja Srbije, a njezin zaplet predstavlja upravo tajanstven teret koji Vlada mora prevesti ratom opustošenim i nepoznatim područjem na putu od Kosova do Beograda, a nakon obavljenog se posla mora vratiti kući i suočiti se s posljedicama svojih djela. Film se sadržajno oslanja na dokumentarni film Dubina dva (2018.) koji naslov dijeli s onim tajne operacije srpskog MUP-a koja je za cilj imala u tajnosti prebaciti leševe kosovskih civila u Srbiju, a u tematskom se kontekstu oba filma bave i dalje aktualnim problemom suočavanja sa zločinom i prošlošću.

Sirovi, prazni i napušteni prostori prikazani u filmu sugeriraju prikrivanje i zataškivanje zločina o kojima redatelj odlučuje otvoreno govoriti, a mračna, nemirna i tjeskobna atmosfera stvorena je kako bi pobudila svijest gledatelja o prikazanoj problematici.

(Visited 244 times, 4 visits today)

Komentari