“Idi negdje drugdje” (KNAP i KUFER): Ispovijesti zagrebačke svakodnevice
Lirsko-satirična predstava “Idi negdje drugdje”, nastala prema tekstovima mlade hrvatske autorice Vedrane Klepice u režiji Helene Petković, praizvedena je 17. veljače na daskama Kazališta KNAP u koprodukciji KNAP-a i kazališne skupine KUFER. Glazbu je skladao Damir Šimunović, foto-kolaž složio je Neven Petrović, a grafičko oblikovanje potpisuje Dora Đurkesac.
Redateljica je ovaj komad o mračnim trenucima zagrebačke stvarnosti, koji je nastao kao kompilacija tekstova “To Fuck Because We Want” i “The Conspirators Project”, postavila kao intimnu scenu okruženu gledalištem s četiri strane. Pozornica je vrlo malena i zbijena, a na njoj se nalazi pedesetak običnih kartonskih kutija vrlo pravilno složenih koje čine maketu Zagreba. Na dijagonali su postavljena dva mikrofona ispred kojih sjede glumice Ivana Krizmanić i Karla Brbić, odjevene jednostavno u tamne hlače i majice kratkih rukava. Njihova odjeća treba biti neprimjetna i neodređena, kao i njihova lica u predstavi.
Kada gledatelji sjednu na svoja mjesta, iako odvojeni od pozornice, oni su toliko blizu da se čini kao da i sami čine dio predstave. Glumice s njima uspostavljaju jasan kontakt očima te se doima kao da su oni jedini svjedoci ovoj četrdeset minutnoj predstavi izvedenoj kao žestoku satiru s ironijskim momentom koji je istovremeno i snažan i suptilan, obračunavajući se sa zatvorenošću grada i našeg društva. Na izvedbenom planu jasno se vidi da autorski tim pokušava eksperimentirati s formom jer ona nije tipično dramska, ne postoje jasni dramski likovi niti situacije, već dvije glumice utjelovljuju lica poput imigranata ili stanovnika Zagreba.
One zajedno stvaraju korske pasaže, a u predstavi je naglašena monološka forma. Naime, dvije glumice zapravo ne razgovaraju jedna s drugom, već naizmjence svaka govori svoj monolog koji se kasnije pretvara u polifonijske glasove koji dijalogiziraju o gorućim pitanjima naše sadašnjice: pitanjima imigranata, nasilja nad ženama, silovanjima, terorističkim napadima, ideološkim odvajanjima. Kada govore kao stanovnici grada nalaze se nasred pozornice, šeću ulicama grada, a kada su u ulozi imigranata, govore s mikrofonom, ali nisu nasred pozornice, već na njezinim rubovima naglašavajući tako njihovu marginalnost.
Na ulicama je u dva ujutro dovoljno tiho da možete čuti kako dišete, govori nam Karla Brbić kao stanovnik Zagreba. Ona nam opisuje naš grad, grad bez terorista, učestalog silovanja žena i obračuna narkokartela. Ona nam jasno daje do znanja da je to Zagreb pokazujući na katedralu koju čine dvije okomito postavljene kutije koje strše iznad ostalih. Vrlo je zanimljiva ta ptičja perspektiva koju ima glumica nad maketom grada, čini nam se kao da je ona sveznajući pripovjedač koji ima uvid u svaki kutak Zagreba. Glavni lik ove predstave upravo i jest Zagreb, ali on je samo jedno lice, jedan sloj. Drugi sloj jest lice imigranta, koji ulazi u zagrebačku stvarnost i svakodnevicu.
Redateljica i autorica teksta vrlo otvoreno progovaraju o važnim pitanjima za današnju Europu. Glumice ulaze u lik imigranta koji nema ime, baš kao što ni oni za nas danas nisu određene osobe već samo pojam, i pričaju nam osobnu, ali zapravo općenitu priču i probleme s kojim se izbjeglice svakodnevno nose na vrlo iskren, satiričan i bolan način, suptilno propitkujući publiku o njihovim stavovima te iznoseći viziju zapadnog svijeta kao odveć civiliziranog, hladnog i dehumaniziranog. Potom su glumice samo obični stanovnici Zagreba koji nam iznose različite segmente bolnih priča lica koja tumaraju našim ulicama. Tko su ti izgubljeni ljudi koju lutaju ulicama naših gradova?
Tko su ti nevidljivi ljudi koji su došli ovamo tragičnim i nezamislivim putovima ostavljajući za sobom tijela njihove djece i prijatelja? Što oni žele? Imaju li pravo željeti? Jesu li oni samo još jedan uvezeni proizvod u našu državu, proizvod loše i divlje politike kapitalizma? Iako se promatra iz perspektive imigranata, ovo je zapravo priča o svima koji su slabi, ugroženi, nevidljivi i na margini našeg društva. To je priča o ženama žrtvama nasilja, silovanim ženama, manjinama, izbjeglicama, ali prije svega i jedna snažna ženska priča. Priča o problemima na koje žene i dalje nailaze zato što su smatrane „slabijim spolom“, priča o silovanjima za koje pravni sustav nije briga, o žrtvama nasilja koje nevidljive šeću ulicama našeg grada i o ženama imigrantima koje su same na ulicama bez prenoćišta, ostavljene da se bore s predrasudama društva i muškaraca.
Helena Petković i Vedrana Klepica završavaju predstavu “Idi negdje drugdje” zanimljivom idejom o Tišini koja negdje drugdje na nekoj drugoj geografskoj širini drugačije zvuči i ima drugačije trajanje, a muka koja sjedi između nas negdje se čini manjom. Iako se Zagreb u usporedbi s drugim gradovima doista čini mnogo boljim mjestom, to ne znači da problema nema i da je ovdje sve dobro.
