novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Ogenj: “Barijera nastaje kad jedna strana nije spremna slušati i učiti kako razumjeti drugu”

Ogenj
Foto: Press
Vrijeme čitanja: 7 minute

Zadnjih godinu dana hrvatskom (ali i inozemnom!) glazbenom scenom žari i pali Ogenj – peteročlani koprivnički bend koji na svojoj Facebook stranici za sebe kaže da je “folk rock bend s plesno-zaraznim doskočicama na domaćem kajkavskom”. Ognjenu petorku čine Tomislav Mihac Kovačic (vokal, gitara, tamburica), Filip Kušnjer (gitara), Nikola Terzić (bas gitara), Tara Knežević (violina) i Denis Kuzel (bubnjevi). Osim što stvaraju uistinu ne samo zaraznu, već i zanimljivu, kvalitetnu glazbu, a i iznimno su srdačna, simpatična i energična ekipa, Ogenj na sasvim nenametljiv način podsjeća koliko je kajkavsko narječje zapravo poetično.

Od Frana Galovića, Dragutina Domjanića i ostalih pjesničkih imena koja su bila nezaobilazna na satovima hrvatskog jezika u školi, došli smo do Podravaca koji su zvonkost i liričnost kajkavskog odlučili pretočiti u pitko glazbeno veselje. A to pitko glazbeno veselje realizirano je u obliku albuma prvijenca pod nazivom “Domaj” koji Ogenj upravo danas, 28. travnja promovira koncertom u Tvornici kulture. Tim povodom porazgovarali smo s bubnjarem Denisom Kuzelom koji nam je dao uvid u to kako se bend  do sada razvijao, koliko su radili na albumu, kakva iskustva su stekli na inozemnim nastupima i još štošta zanimljivo.

Kak’ se zapalil Ogenj…

Ogenj je kao bend oformljen još 2015. godine. Kako su izgledali njegovi počeci? Kako se bend razvio u ovo čemu danas svjedočimo?

Kak je zgledalo? Tomo je donesel tamburicu, Nikola (inače basist) je nabijal po floor tomu i defu, a Filip sviral akustičnu – svirali su odličnu verziju Lepe Mare koja bi savršeno pristajala ljetnoj noći oko neke logorske vatre… Ili nekoj fešti za krizmu.

Čini se kao da su ove dvije godine samo nekako mahnito omakle, kako je bend rastao iz prethodno opisane situacije u ovo što nalikuje energičnom folk rock monstrumu s pet glava i objavljenim albumom. Nikola se prebacil na svoj stari bas, Filip s akustične na električnu, uzeli su bubnjara i nekako je to valjda dobilo čvršću podlogu. Čim je dodana Tara dobili smo odličnu priliku za ”autohtoniji”, prirodniji izričaj. Od sviranja po dvorištima, krenuli su klubovi pa velike festivalske pozornice, a svaki od tih nastupa zahtijeva drugačiji pristup. Pa smo valjda tako rasli.

Svi članovi benda, osim Tare i Filipa, prije Ognja svirali su u drugim bendovima, i to mahom onima koji su svirali žešću glazbu. Kako je od toga došlo do punk folka s elementima narodne glazbe?

Mislim da kako osoba stari i raste prilagođava sebe i svoju okolinu na manje intenzivnu razinu i u booj je ravnoteži sa životom ili smo spremni izraziti jednako intenzivne osjećaje na mudriji i dublji način. Kako nam je svima glazba jedno s našim fizičkim/duhovnim bićem, tako se izražava potreba za PANK FOLKOM.

Ogenj
Foto: facebook.com/OgenjEtno/
… i zakaj baš gori uz ‘kaj’?

Bendove koji su stvarali ili stvaraju glazbu s tekstovima na kajkavskom narječju možemo nabrojati na prste. Odakle potreba da vi svoju glazbenu priču pričate upravo na kajkavskom?

Jer ne znamo štokavski i željeli bi da naše pjesme ostanu ekskluzivna, interna šala s našim susjedima u ulici. 🙂 Pa, Tomo je oduvijek običavao iznjedriti pjesme na svojem rodnom jeziku. Očito, bili su tu Cinkuši, Zadruga i ini umjetnici koji deru po svojem narječju kao utjecaj, ali mislim da je to uvijek bilo u Tomislavu. Shvaćal je ljepotu svog domaćeg izričaja (što u dućanu u razgovoru sa susedom, što u tradicionalnoj lirici) i nije si dal reči da je drugačije bolje. Ovo mu prirodno dolazi i osjećamo da je pjevnije na takav način.

Mislite li da kajkavski predstavlja određenu jezičnu barijeru slušateljima? Vidjela sam da su neki ljudi u komentarima na internetima molili za prijevod nekih pjesama.

Barijera nastaje čim jedna strana nije spremna slušati i učiti kako razumjeti drugu. Kao netko tko je živio u Poljskoj dvije godine, prolazil sam kroz sličnu stvar i takav trud se isplati jer je nagrada višestruko veća. Jednako se odnosi za Šimeta iz Kaštela Tkoznakojeg i Štefa iz Podravske Selnice čije su razlike u dijalektima poput razlike hrvatskog i poljskog. Ako žele, razumjet će i učiti jedni od drugih. Zato su valjda poligloti općenito ispunjeni ljudi.

Često na nastupima pitamo ”Jel’ nas razmete kaj?!”. I ako ne, nije ni bitno jer se nakana i emocije izvođenih pjesama uspješno prenose. I dok se publika trudi ”dekodirati” jezik, shvaćaju bolje i punije je iskustvo nego da pjevamo na, recimo, engleskom.

Ogenj gori za sve (prigode)

Koprivničanci ste pa vjerujem da ste okruženi vinogradima. S obzirom na to da svirate glazbu koja odiše zaraznom pozitivom, a k tome pjevate na kajkavskom, jeste li možda na račun toga doprli do starijih generacija? Mislite li da bi moglo doći do toga da vas i one počnu slušati na feštama u goricama? U svakom slučaju, bilo bi i više nego zanimljivo doživjeti da neki deda kopa gorice, a iz kleti mu ori Hote hote.

Sam sam primjetil da demografski vučemo od tinejdžera preko adolescenata do starijih građana koji su spremni prihvatiti naše žešće elemente. Mislim da je to divno. Netko stariji mi je rekel jednom da ih podsjeća na to kakav im je život nekad bil dok su bili mlađi – ona mladenačka euforija i veselje. A ak’ deda sluša Stojedinicu ili Kajkavijanu na radiju Sljeme, to je vjerojatno moj dok kosi u goricama. Objektivno gledajući, Lepa Mara i Hote Hote među ostalim našim pjesmama i zvuče kao da su proizašle iz višestoljetne etno kulture ako se izvadi iz ovog ROK konteksta, tako da mi nije teško zamisliti situacije koje ste opisali!

Kad sam već spomenula pjesmu Hote hote, iskoristit ću priliku da priupitam odakle Nirvana u njoj?

Kako nisam bio prisutan u prvotnoj izradi te pjesme ne mogu tvrditi sa sigurnošću, no mislim da je Tomo donesel taj kobejnofski riff na tamburici na probu i mogli su izmišljati toplu vodu i izmisliti nešto drugačije, ali nekad nije potrebno komplicirati. Ipak ovo pali. Meni je dakako savršena pjesma za kanaliziranje mog unutrašnjeg Davea Grohla.

Da ljudi ne bi mislili da je ovo konkretni rip-off, više je referenca na bend koji je utjecao na sve nas. Osobno sam bil zaluđen Nirvanom kroz jedan konkretni period, od glavnih albuma do jedva poznatih radnih verzija pjesma i bendovima koji su ih okruživali (poput Melvinsa i Screama) pa se ne čudim.

Vaš zvuk, osim standardnih instrumenata, čine violina i tambura bisernica. Imate li možda u planu dodati još koji tradicionalni instrument u svoj zvuk?

Često razgovaramo o tome, ali još ništa. Ako se desi, morali bumo kupiti kombi. A i gusle skoro niko ne svira (nema pickupa za to), a dasku za pranje veša nemreš u auto strpat (i tonci ne znaju kak bi je ozvučili).

Što mislite o etno glazbenoj sceni u Hrvatskoj?

Svjesni smo drugih izvođača, ali nekako smo unutar svog mjehura i ne gledamo što netko drugi radi ili je radio nekad davno. Osobno više pratim bendove poput Gemišta koji su također žešćeg izričaja, a deru po domaćem.

Domaći Ogenj gori svjetski

Prije godinu dana svirali ste čak i izvan granica Lijepe Naše, točnije u Poljskoj, a osim tog inozemnog nastupa imate i onaj u Ljubljani. Kakva iskustva ste stekli svirajući tamo? Razlikuje li se tamošnja publika od hrvatske? Je li vaš etno zvuk zanimljiv stranoj publici?

U Poljskoj je lijepo, ako piše da je u osam sati koncert onda je u osam, a ne u pol 12. Ljudi dođu poslušati bend i odu van ako im je dosta, nema cuganja ispred kluba i takvih stvari. Rekao bih da je malo kulturnije i konkretnije. Često, dok smo najavljeni kao folk rock bend, ima onih koji misle da će biti i kontrabas i bubnjar koji svira na daski za pranje veša ili peglanje ili nekaj slično. Uvijek je osvježenje izaći malo van i dobiti dojam kakva je tvoja glazba nekome tko ne poznaje tvoju insularnu i samodostatnu kulturu – osvježenje je također vratiti se kući.

Od sveg srca čestitamo violinistici Tari što je primljena u NASA-inu ljetnu školu. Kako se bend nosi s činjenicom da je Tara maturantica pa sukladno tome ima mnogo obaveza? Uspijevate li uskladiti probe i nastupe bez da morate išta žrtvovati?

Hvala! Steže nas oko srca dok je nema. 🙁 Šalu na stranu, probe imamo kod nje doma, a Tara ionak sve stiže na račun psihičke ravnoteže. Više su ”problem” oni s intenzivnim poslovima i malom djecom doma. 🙂 Ali nekak sve stižemo. Pjesme radimo s lakoćom i većinom pod vremenskim pritiskom pa nam to i ide u prilog što uspjevamo raditi i nešto čak i postizati na takav način, pretpostavljam.

Ogenj
Foto: facebook.com/OgenjEtno/
Osjećati se s Ognjom “Domaj”

Što se tiče nastupa koji su pred vama, album prvijenac “Domaj” promovirate ove subote, 28. travnja u Tvornici kulture. Kakva su vaša očekivanja od tog koncerta? Imate li kakvu posebnu poruku za one koji još dvoje oko toga hoće li doći na koncert?

Presretni smo što imamo priliku samostalno zasvirati u legendarnoj Tvornici pred prijateljima koji nas prate od početka i pred onima koji nas još nisu vidjeli. A oni koji dvoje možda imaju i valjani osobni razlog, a svijet ne počinje i ne staje na nama… OSIM ZA TA DVA SATA U TVORNICI, DOJDITE SVAKAK JER BUTE PROPUSTILI LEPE STVARI!

Koliko dugo je trajao proces pisanja pjesama i snimanja albuma? Kako ste zadovoljni prvim reakcijama?

Rekao bih godinu dana. Pjesme koje se nalaze na albumu bile su dio našeg standardnog seta skoro do kraja prošle godine pa smo ih tesali kroz godinu dana pred publikom koja ih, većinom, nije poznavala. Zato se na albumu osjeti to ”divljaštvo” i emocije koje ponekad prate dobar koncert, osjećaj k’o da bu vlak izletel iz tračnica, ali se uspijeva održati na putu.

U studiju smo radili većinom popodne nakon što smo zbrisali s poslova, škola i inih obaveza u Zagreb i nekad smo ”drmali” po dvije pjesme na sessionu. S našim snimateljem Antom Prginom Surkom radilo se lako i brzo i nije bilo vremena za filozofiranje. Za šalu uvijek, filozofiranje ne. A zasad se čini da su ljudi pozitivno iznenađeni baš time što sam gore opisao. Koliko god da smo zadovoljni završnim rezultatom, nikad ne znaš hoće li se poklopiti i s publikom koja će kupiti i preslušati izdanje pa smo i sretni što dobivamo odlične i iskrene komentare.

Ogenj se ne gasi

Početkom lipnja zatvarate petu sezonu MIMO-a nastupom u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti. Kako zamišljate nastup u dvorani u kojoj publika sjedi? Mislite li da će vaš glazbeni izričaj na tom nastupu poprimiti malo drugačiju notu i stvoriti drugačiju atmosferu no inače?

Već smo i kroz to prošli kroz manijakalnu 2017. Po meni, glazba koju stvaramo (prije no što je premjestimo u nepredvidivo okruženje rock koncerta) je prilično vizualna, poput soundtracka za film. Ima nešto grandioznog, a opet prizemljenog u našem zvuku koji divno odjekuje u kazališnim dvoranama i galerijama.

I za kraj – pivo ili gemišt (molim svakog člana benda da se izjasni)?

Nikola bu smoothie (jer vozi), Tomo bu pivu (jer su mu ruke nježnije), Tara ne pije alkohol, Filip bu neki dobar Stock (ne od vrata), a ja… Aj’ daj kaj je hladnije (jer sam do maloprije kosil travu).


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social

Komentari